Hrvatska i raspucavanje penala – vještina ili sreća?
Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji raspucavanje penala osiguralo je nekoliko velikih uspjeha. No, u posljednje vrijeme naši su prestali pobjeđivati udarcima s bijele točke.
Iza naše nogometne izabrane vrste uspjesi su koje početkom milenija nismo mogli niti zamisliti. Naime, naši su u samo pet godina osvojili tri medalje na velikim natjecanjima, uključujući srebro i broncu sa Svjetskog prvenstva.
Tako Hrvatska ima dvije medalje na SP-u u nizu, čime se u ovom trenutku može pohvaliti samo još Francuska. Tu je i srebro osvojeno u Ligi nacija 2023. godine, što je bila još jedna potvrda da naša reprezentacija spada u sam svjetski vrh.
No, istina je da bi većina tih uspjeha izostala da raspucavanje penala nije završilo na našoj strani u ključnim nokaut utakmicama. Pa je tako Hrvatska na putu do finala SP-a 2018. godine triput igrala produžetak, a dvaput prošla boljim izvođenjem udaraca s bijele točke. Isto se samo nastavilo četiri godine kasnije u Kataru, gdje je Dalićeva momčad izbacila Japan i Brazil zahvaljujući boljem izvođenju jedanaesterca.
Zbog toga smo počeli vjerovati kako naši jednostavno imaju veću vještinu i mentalnu snagu od ostalih, što mora biti prevaga kada je u pitanju raspucavanje penala. No, zadnja dva takva scenarija nisu dobro završila za Hrvatsku, što potvrđuje da je i ponešto sreće zaslužno za to što su naši bili dugo “kraljevi penala”.
Raspucavanje penala samo protiv Brazila prošlo glatko
Hrvatska je po prvi put pucala penale na velikoj sceni još tamo u onoj nezaboravnoj utakmici 2008. godine u Austriji, u četvrtfinalu Europskog prvenstva protiv Turske. Dogodilo se to samo nekoliko minuta nakon što nas je Sentürk šokirao izjednačujućim pogotkom u sudačkoj nadoknadi produžetka i naši se od toga nisu uspjeli oporaviti.
Morali smo čekati na sljedeće raspucavanje penala sve do ere Zlatka Dalića. Dogodilo se to protiv Danske u osmini finala SP-a u Rusiji 2018. godine. Ako ćemo biti iskreni, moglo je to otići na drugu stranu, jer Milan Badelj i Josip Pivarić nisu uspjeli zabiti. No, Danijel Subašić svojim je obranama spasio hrvatsku reprezentaciju.
Samo nekoliko dana kasnije ponovo su naši pucali penale, ovaj put protiv domaćina. Opet je Subašić bio na visini, a promašaj Matea Kovačića nije se pokazao kobnim. Kao i protiv Danske, sigurnim izvođenjem posljednjeg penala Ivan Rakitić odveo je Hrvatsku dalje.
Onda se isto ponovilo u Kataru 2022. godine. Protiv Japana bilo je nešto manje drame, jer naši su zahvaljujući Dominiku Livakoviću vodili već od prve serije. No, nonšalantno izvođenje penala Marka Livaje malo je zakompliciralo situaciju. Svejedno, Japanci su bili previše nervozni i nisu imali izgleda proći u četvrtfinale.
I onda je došlo naše najbolje raspucavanje penala. Protiv Brazila u četvrtfinalu Nikola Vlašić, Lovro Majer, Luka Modrić i Mislav Oršić besprijekorno su obavili posao. Rodrygo i Marquinhos nisu uspjeli svladati Livakovića. Tako je Hrvatska došla možda i do svoje najveće pobjede, a usput je i stekla status nepobjedive sile raspucavanja penala. No, pogled unazad na sve te drame pokazuje zapravo da su mnoge od tih utakmica mogle završiti i sasvim drukčije.
Raspucavanje penala uzelo toliko željeni trofej
Nakon svih tih uspjeha hrvatski navijači vjerojatno su manje nervozni od drugih, u trenucima kada utakmica odlazi prema pucanju penala. No, kad je bilo najvažnije udarci s bijele točke nisu otišli na našu stranu.
Naravno, govorimo o utakmici sa Španjolcima u finalu Lige nacija. Tada su naši dobro krenuli s tri odlično izvedena penala, no zatim je Lovro Majer bio neuspješan. Eymeric Laporte vratio nam je nadu, ali zaustavljen je i Bruno Petković pa je trofej otišao suparniku.
A da zaista penali više nisu sigurna pobjeda Hrvatske potvrdila je utakmica s Francuskom u ožujku ove godine. Tamo su Martin Baturina, Franjo Ivanović i Josip Stanišić bili neuspješni, a nisu nas spasila ni dva promašena okvira gola Francuza. Time je mit o nepobjedivosti pri pucanju penala definitivno srušen, ali Hrvatska i dalje ostaje reprezentacija koju nitko ne želi dovesti do udaraca s bijele točke.
Kombinacija mentalne snage, vještine i sreće
Nema sumnje, mora se mnogo toga posložiti da bi neka momčad pobijedila pri raspucavanju penala. Prije svega igrači moraju biti psihički jaki, a i dovoljno vješti da prevare golmana ili da pošalju loptu u onaj dio gola koji je teško braniti.
No, nogomet danas svugdje igraju vrhunski nogometaši. Svi su oni izuzetno vješti, a i igraju stotine utakmice što ih psihički jača. Zato u toj cijeloj priči mora ulogu igrati i sreća.
To čini se posebno dolazi do izražaja kad Hrvatska igra protiv europskih reprezentacija. Naime, radi se o vrlo sličnom mentalitetu među igračima svih tih momčadi. Vještina je također na visokoj razini kod svih izvođača. Triput su naši gubili na penale od europskih reprezentacija, ako među njih računamo Tursku i Rusiju, a dvaput su dobili. Sve te utakmice mogle su bez problema otići na obje strane.
Dojam je pak da je lakše bilo protiv ekipa koje dolaze izvan Europe. Kao da njihov mentalitet nije dovoljno hladnokrvan u trenucima kada treba besprijekorno odraditi posao. No, kad teorija o superiornosti Europljana pri pucanju penala nastane u Europi, onda sigurno nije u potpunosti objektivna.
U svakom slučaju, raspucavanje penala donijelo je mnogo radosti Hrvatskoj. Bilo je doduše i nekoliko teških večeri zbog izvođenja udaraca s bijele točke. Svejedno, uspomene sa zadnja dva SP-a još uvijek su svježe i ne bismo imali ništa protiv da opet penali odlučuju o pobjedniku neke važne hrvatske utakmice, pogotovo ako naši nisu u ulozi favorita.
