Jesu li talijanski treneri zaista jamac uspjeha u nogometu?
Talijanski treneri posljednjih godina dobivaju angažman u nogometnim klubovima diljem svijeta. Taj je trend došao i u Hrvatsku. No, rezultati nisu uvijek u skladu s očekivanjima.
Italija je već čitavo stoljeće jedna od najvažnijih nogometnih zemalja. Uostalom, radi se o zemlji koja je četiri puta osvojila titulu prvaka svijeta, a i ima i dvije titule na nogometnom Euru, uključujući i onu iz 2021. godine.
A stručnjaci smatraju da takve rezultate talijanski nogomet može zahvaliti prije svega taktičkoj disciplini svojih igrača, kao i dobro organiziranoj igri. Tako su Talijani došli na glas kao najbolji taktičari na svijetu, a talijanski treneri postali su iznimno traženi.
Sve je to krenulo još od Fabia Capella i Marcela Lippija, a nastavilo se sve do danas. Dokazani talijanski treneri već dugo mogu birati gdje će raditi. No, posljednjih godina primijetili smo da stručnjaci iz Italije treniraju čak i klubove te reprezentacije malih zemalja, poput Malte i Cipra. Gotovo da nema više nogometne lige u Europi, a i šire u kojoj ne radi barem pokoji Talijan.
Taj trend u 2025. godini definitivno vlada i u Hrvatskoj. No, rezultati nisu onakvi kakve su očekivali klubovi koji su doveli trenerska pojačanja s Apeninskog poluotoka. Zato se sada mnogi u našoj zemlji pitaju jesu li talijanski treneri i dalje sinonim za uspjeh u nogometu.
Tek rijetki talijanski treneri uspjeli u inozemstvu
Arrigo Sacchi, Fabio Capello, Marcelo Lippi. Neki su to od trenera kojima su se divili zaljubljenici u nogomet devedesetih godina, u doba u kojem su talijanski klubovi nerijetko bili glavni kandidati za osvajanje prestižnih europskih klupskih titula.
No, istina je da spomenuti stručnjaci nisu napravili mnogo jednom kad su se maknuli iz talijanskog nogometa. Pa tako Fabio Capello nije mogao englesku reprezentaciju odvesti do trofeja kojeg je željno iščekivala. Nije tome bio ni blizu, unatoč sjajnim igračima koje je imao na raspolaganju. Marcelo Lippi se pak odlučio raditi na egzotičnim destinacijama isključivo radi novca pa nije ostavio neki trag izvan domovine.
Doduše, tu je Carlo Ancelotti, čovjek koji je Real odveo do niza europskih titula i danas je na glasu kao jedan od najvećih trenera svih vremena. Međutim, u nekim klubovima sa skromnijim kadrom nije puno napravio, poput Evertona u kojem se nije dugo zadržao.
Kad su u pitanju talijanski treneri, Roberto Mancini uspio je imati određene uspjehe u Premiershipu, isto kao i Antonio Conte. No, u Europi to nije bio u stanju ponoviti. Isto vrijedi za Giovannija Trapattonija koji je možda legenda Bayerna, ali nije ga uspio odvesti do titule u Ligi prvaka.
Vrijedi još spomenuti Claudija Ranierija koji je nakon niza osrednjih rezultata doživio svoj vrhunac osvajanjem titule na čelu Leicester Cityja 2016. godine. Maurizio Sarri je pak uzeo Europsku ligu s Chelseajem, no nije ostavio dublji trag u Engleskoj. Tu je onda i neobičan slučaj Roberta di Mattea koji je osvojio Ligu prvaka s Chelseajem, no ubrzo je izgubio povjerenje kluba i zatim u potpunosti nestao.
Dakle, nije da nije bilo uspjeha talijanskih trenera u inozemstvu, no uglavnom su bili rijetki i ograničeni. Jedini koji tome prkosi je Carlo Ancelotti, prije svega zbog svlačionice pune zvijezda koju ima na raspolaganju. Kako god, mnogi su Talijani zadnjih godina zajahali taj val popularnosti i krenuli raditi izvan svoje zemlje. No, ne može niti jedna zemlja stvoriti bezbroj kvalitetnih stručnjaka.
Što su donijeli talijanski treneri HNL-u?
U hrvatskom klupskom nogometu dugo nije bilo novca za inozemne trenere. Prvi takav slučaj bio je Osvaldo Ardiles potkraj devedesetih, no nije se dugo zadržao. Zatim su se počeli pojavljivati treneri uglavnom iz Bugarske i Slovenije, s Matjažom Kekom koji je definitivno ostavio najdublji trag.
Talijanski treneri zanimljivi su uglavnom bili Hajduku. Pa je tako Edoardo Reja došao 2009. godine, no nije uspio povesti klub prema trofejima. Sljedeći je dobio priliku Paolo Tramezzani, no ni on nije napravio veći uspjeh.
U međuvremenu je postalo sasvim normalno da hrvatski klub vodi trener iz inozemstva, bilo da je u pitanju Latvija, Španjolska ili Crna Gora. Sve su ih ove sezone zasjenili talijanski treneri. Gennaro Gattuso u Hajduku, Federico Coppitelli u Osijeku i Fabio Cannavaro u Dinamo. Tramezzani je također neko vrijeme bio u Istri pa možemo reći da su stručnjaci iz Italije bili na čelu gotovo pola lige.
Međutim, jesu li išta donijeli? Baš i ne. Hajduk ne igra bolje nego što je igrao prije Gattusa, a Dinamo je dodatno potonuo nakon što ga je preuzeo Cannavaro. O Osijeku koji s vrlo dobrim igračkim kadrom muku muči uloviti poziciju koja vodi u Europu da ne govorimo.
Razlog takvim podbačajima je to što u Hrvatsku ne dolaze najbolji talijanski treneri, već oni koji nisu uspjeli u Serie A ili se žele učiti svom poslu u nekoj “lakšoj” ligi. A HNL se pokazuje kao natjecanje u kojem se nije lako učiti poslu, jer liga je izjednačena i nijanse odlučuju o pobjedniku.
Zato talijanski treneri u ovom trenutku u Hrvatskoj nikog ne oduševljavaju. Teško da će biti drukčije i u budućnosti. Naime, naši klubovi nemaju novca dovesti uglednog stručnjaka iz Italije, već samo one koji se nemaju čime pohvaliti u prethodnim angažmanima. Problem je naravno i nogometnog mentaliteta koji nije potpuno isti. Na kraju dobivamo slavna imena koja gube od klubova s dna ljestvice, što nikom ne odgovora. Zato bi se Hajduk, Dinamo i Osijek ipak trebali držati domaćih stručnjaka.
