fiba-eurobasket
54
4

Košarkaška pomrčina sunca

HKS
Bi li bolje bilo da su u Cluju i Istanbulu bili oni koji nisu tu, a mogli su ili trebali biti? Babić, Hezonja, Zubac, Žižić, otpisani Tomić... Možda. Možda i ne. Hipotetska je to stvar. Mogli smo ih imati, a opet nemati tri uhodane akcije. Papir nikad neće reći pravu sliku.

Zašto. Ključna riječ koja se prožima više od dva desetljeća hrvatske košarke. Zašto nam se ponavlja? Srbija, Turska, Slovenija, Češka, Francuska, Rusija… Tako unedogled. Drugo mjesto, drugo natjecanje, drugo vrijeme, druga generacija, drugi protivnik…. A ishod isti. Nova pljuska hrvatskoj košarci. Koja broji i 23. u nizu.

Četvrtu godinu zaredom Hrvatska gubi prvu nokaut-utakmicu na velikom natjecanju. Slučajno? Više nije i ne može biti. Od Francuske preko Češke, Srbije do Rusije. Poveznice su vrlo slične. Jesu li protivnici uvijek bili bolji? Kada je trebalo, jesu. A jesu li bili i kvalitetniji? Ne svi. Opet ključno pitanje – zašto.

Možda da samo prihvatimo realnost. Koliko smo uopće dobri i koliko imamo argumenata najavljivati nešto opipljivo? Nisu neki samo puni fraza kada kažu da je najbolje ne najavljivati ništa bez obzira na kvalitetu ili kada smo se prošle godine “nabrijavali” na utakmice da smo najgori na svijetu. Jer je razočaranje tim manje. A njih je već previše da bi ostala vjera u bolje sutra hrvatske košarke. Taj famozni 10. rujna najavljivan od prvog dana priprema novi je datum košarkaške pomrčine sunca iz koje sunce nikako da se oslobodi. Jer vjerovali smo da će biti bolje.

Bogdanović ostao sam

Lanjski Torino, ne lažimo se, ispao je duda varalica. Hrvatska je nakon dugo vremena dobila važnu utakmicu, ne jednu, već dvije u nizu. Hrvatska je otišla u Rio de Janeiro i na loptu-dvije izgubila od četvrtfinale od Srbije. Lopte koje s valjda nekim razlogom nisu otišle na hrvatsku stranu. Kao i mnoge prije.

Hrvatska košarka u Istanbulu je napravila dva koraka unazad. Hrvatska je u Riju skinula Španjolsku, Litvu, Brazil. Iz Istanbula je otišla pobijedivši od ozbiljnih ekipa samo Crnu Goru. I ta se ozbiljnost Crne Gore može dovesti u pitanje nakon što je od Španjolske legla 39 razlike, a od Latvije 32.

K vragu, Hrvatska je u Riju imala igru. Ako je Aleksandru Petroviću skauting Rusije bio prelagan, onda je još lakši bio Sergeju Bazareviču na drugoj klupi. Ako je Ante Čačić pod paljbom zašto hrvatska nogometna reprezentacija nema igru, a više ni rezultat, onda su poveznice s košarkaškom gotovo identične.

FIBA
FIBA/Bogdanović će na sljedećem Eurobasketu imati 32 godine

Poraz od Rusije, od koje nikad nije sramota izgubiti, kao što se sramotnim ponavlja način, bila je slika i prilika hrvatske igre u Cluju i Istanbulu. Egal-utakmica protiv Španjolske ili razbijanje Češke… Skinimo rukavice, čisto je zavaravanje. Hrvatski napad nije postojao. Odnosno postojao je samo Bojan Bogdanović i njegova igra jedan na pet. Prva, druga i treća hrvatska napadačka akcija. A, kao, rugali smo se Rusima jer je Švedova inventivnost njihova prva, druga i treća akcija. Izostanak motiva, želje i htijenja priče su za malu djecu.

Aleksandar Petrović s olakšanjem je dočekao rasplet u kojem smo izbjegli Latviju. S razlogom. Da smo igrali protiv Latvije, a ne Rusije, vjerojatno bismo prošli kao Crnogorci. Ta Latvija igra najljepšu košarku na turniru, ona je ogledalo moderne košarke. Mi? Mučenje za svaki koš kojega zabiti nije problem samo Bogdanoviću. Gledljivo, priznajte, nije bilo.

Bez Tomasa, Simona…

Bi li bolje bilo da su u Cluju i Istanbulu bili oni koji nisu tu, a mogli su ili trebali biti? Babić, Hezonja, Zubac, Žižić, otpisani Tomić… Možda. Možda i ne. Hipotetska je to stvar. Mogli smo ih imati, a opet nemati tri uhodane akcije. Papir nikad neće reći pravu sliku.

Eurobasket je bio oproštaj za nekoliko igrača. Ovakav rasplet nekima je samo pojačao odluku. Kruno Simon, koji je bio naš najbolji igrač prije dvije godine u Zagrebu, a ovdje nije postojao, najavio je odlazak. Makar ima 32 i još sigurno može, a Gasol i Navarro igraju u 38. godini. U redu, ako tako misli…

Marko Tomas Simonova je generacija. Poslije Bogdanovića bio je najveća konstanta. I on je spustio reprezentativni zastor barem što se tiče velikih natjecanja. Marko Popović vratio se samo za ovu akciju, kapetan Roko Ukić još će dvojiti neko vrijeme.

Oni najbitniji, Bogdanović i Šarić, naravno da nisu ni pomislili u nekom drugom smjeru makar je i njima vjerojatno puna kapa ovakvih završetaka ljeta. Kome ne bi bilo. Ako s njima i s generacijom 97′ tome ne dođe kraj, onda ćemo biti u problemu. Još većem problemu.

Samo… Ona bi se mogla načekati da dobije svojih pet minuta. Ne prođemo li kvalifikacije za Svjetsko prvenstvu u kojima ćemo biti bez NBA igrača i bez euroligaških (kojih, doduše, nemamo puno), nema nas do 2021. Tada će Bogdanović imati 32. Ili koliko sada imaju “umirovljenici” Tomas i Simon.

DODAJ KOMENTAR
Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?