Manu, ćao

Manu, ćao

Otišao je Manu Ginobili. NBA liga izgubila je još jednog od svojih najvećih bastiona. Stoga, velikom Argentincu posvetili smo mali omaž.

Potiho, bez Bryantovskih tureja dvoranama, bez nekakvih džordanovskih pozadinskih šumova R. Kellyjeve „The World Greatest“ nekako kako i dolikuje za nekog odabranog kao 57. na NBA draftu, otišao je i Manu, za potpuni igrački kraj jedne od najdražih košarkaških dinastija u košarkaškoj povijesti, kakva je definitivno Duncan-Parker-Ginobili bila.

>> Ginobili donio najtežu odluku: Gotovo je, idem u mirovinu!

Ali, kakav je to 57. pick bio. Najbolji među onima koji su uglavnom „za otpis“. Nalik je to messijanskoj priči u zemlji Gauča. Mladić kojeg je otac uveo u košarku i koji je sa svojih 19 godina bio razlog da treneri protivničkih momčadi frustrirano ispituju svoje igrače „Pa dobro, tko može čuvati Ginobilija?“, ubrzo je nadrastao Argentinu i otplovio ka Italiji.

U dvije godine od promocije u prvu talijansku ligu, koja je tih godina bila ekvivalent današnjoj, recimo, grčkoj, došao je do osvajanja naslova Eurolige sa Kinderom iz Bologne, dok još nije postao Virtus. Da ne nabrajam višestruke naslove, kolajne, priznanja na domaćem terenu u talijanskoj ligi, gdje se tada redovno sukobljavao protiv gradskog suparnika, nekadašnjeg Skippera/Teamsystema (danas zaboravljenog i restrukturiranog Fortituda), Benettona ili Montepaschija, a talijanska liga je rijetko prije, unatoč slavnim vremenima Milana, Varesea ili Cantua, bila zanimljivija. Biti dvostruki MVP u takvoj ligi, kao i na cijelom kontinentu, nešto je značilo. Drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Indianapolistu također je nešto donosilo, uvertiru pred nešto puno veće.

Nisu sve to propustili uočiti menadžeri Spursa. Momčad Gregga Popovicha bila je pod čizmom onih Shaq & Kobe (ili VS, svrsishodnije je) Lakersa, nakon što su lock-out sezonu s kraja milenija okrunili prvim naslovom za momčad iz grada dosadnijeg od Iloka.

Pop kao Pop. Uvijek je imao oko za gladne underdogove čije su draft prijave zakopane u naftalinu iza blještavih prospekata koji su minimalno jednom do svoje 16 godine života bili na naslovnici Sports Illustrateda dok su Amerikanci bjesomučni i bezuspješno tražili novog Michaela. Prepoznavao je one kojima je značajnija adaptacija u postojeći sistem i pronalazak svoje uloge nego kreiranje vlastitog sustava u koje se ostatak momčadi mora pošto-poto ukalupiti. A upravo ovakve potonje Marburyje i Francise voli ta nacija opčinjena spektaklom, blicevima i rezerviranom dnevnom punjenju stupaca TMZ-a, faktorima koji su, mimo naprosto lošeg skautinga s proste košarkaške strane, učinili da tada jedan igrač, koji je pritom 57. pick iz Argentine (iako je izabran 1999.) već u prvoj sezoni bude jedan od zaslužnijih za novi naslov Spursa.

Ista kora momčadi je ostala. Twin Towerima, Duncanu i Admiralu Robinsonu, pridodani su Tony Parker, još jedan relativno nizak pick, uz Ginobilija, što je značilo da su sve predispozicije za začetak dinastije bile ispunjene.

Zatim se otvorilo – brojke koševa postale su dvocifrene, a all-around partija bila je prijetnja za svaku utakmicu ali snove u sezoni 03./04. pokvario je Derek Fisher onim famoznim šutem s 0.4 sekunde do kraja. No momčad je dokazala karakter, već nagodinu, ali Manu je bio posebno gladan pobjeda još te sezone. Znam, fraza je krajnje izlizana, ali ako je do tada imao spomenute kolajne i priznanja, red je, doslovno, stigao na lovorike.

Manu je bio predvodnik one sjajne generacije argentinskih košarkaša. Najiskusniji je bio Oberto, najbolja leđna tehnika Scola, a krila su zatvarali Nocioni svojom atletičnošću kao i Delfino ludim tricama s deset metara. Naciju tek malo manje brazilskiju po pitanju nogometa, ako i uopće manju, čovjek je odveo do transa. Prvo je na Olimpijskom turnirima zabio Srbima koš za pobjedu, da bi potom nadobudne Amerikance počastio u polufinalu s 29 koševa. Nije to možda bio Dream Team (1992.) ili Redeem Team (2008.), nego mladići poput Jamesa, Anthonyja i Wadea, očito zrncu prerano puštene među strane zvjerke, ali Amerikanci su uvijek imali najbolji roster, neovisno koju ekipu da šalju. Finale Olimpijade u samoj prijestolnici Olimpijade, Ateni, donijelo je rutinsko slavlje nad Italijom, a Manumania je instantno zavladala svijetom.

Lucidnost, šut, osjećaj za asistenciju, neobična atletičnost za čovjeka čija ćelavost je bila izvjesna, smrtonosni euro-step, a nisu ni zakucavanja izgledala očekivano na sam pogled na njegovu konstituciju, bila su dio njegovog košarkaškog genotipa. Izgledao je kao lijevoruka low-budget verzija Granta Hilla, a igrao kao posljednji romantik i igrač finese.

Getty Images

Zatim je 2007. donijela novo finale, novi okršaj protiv LeBrona, uz isti ishod, samo što je tu vjerojatno najgoru momčad finala ikad dotukao Tony Parker.

Čekalo se ponovno. Uvijek se vrebalo, negdje u prikrajku, ti Spursi su bili takva momčad. Nikad bez doigravanja, nikad bez pedesetak pobjeda u regularnoj sezoni. Pop je izgiravao najbolju inkarnaciju Sir Alexa Fergusona ili Arsenea Wengera, svojoj momčadi dao prepoznatljivi „lopta je brža od igrača“ starački, ali, efikasan sustav, ali Duncan više nije mogao vući kao nekada a momčadi je trebao netko poput Kawhija Leonarda. I nije tada bio problem, jedinom igraču u povijesti svjetske košarke s tripletom naslova u Euroligi, Olimpijadi i NBA-u, dvostrukom All-staru i Najboljem šestom igraču NBA lige da se još jednom potpuno podredi momčadi zanemarivši svoju statistiku, kao što je to radio kroz cijelu karijeru dok svoj dio posla efikasno odrađuje i nerijetko ulazi s klupe kao predvodnik druge navale.

Otišao je Manu, a vidjevši jučer na posljetku tu vijest, kao da shvatiš da je ta liga, koju si počeo pratiti preko stranice 507 HRT-ova teleteksta ili predzadnje stranice Sportskih novosti, dok si još sam sanjao o velikoj košarkaškoj karijeri, nekom Like Mike momentu, polagano gubi najveće igračke bastione na kojima se tih godina, kada si ju počinjao pratiti, bazirala.

Tko je uopće bio veći epitom internacionalnog asa, u nedostatku domaćih uzdanica od Mozartove smrti, od Manua, čovjeka s većim pobjedničkim mentalitetom nego što su ga, po nekom meritu, imali i legendarniji košarkaši od njega.
Nikada to nismo saznali, ali nekako sam uvijek vjerovao da bi Dejan Bodiroga imao karijeru sličnu Ginobilijevoj da je otišao u NBA. Na način kako je seks-droga školovao Amerikance, tako je godinama u hodajućem cirkusu radio Ginobili, koji je pritom stigao okupirati 80 posto prstiju jedne ruke vrijednim prstenjem.

Nedostajat će. Takav romantik, ta lucidnost, ta košarkaška inteligencija, i naposljetku, ta glad za pobjedama od čovjeka koji je uvijek izgledao kao netko tko se više raduje jutarnjoj kavi i nedjeljnom ručku nego svemu što je ostvario u njegovom 23-godišnjem putovanju s narančastom loptom.

Nije bio prva u momčadi, ali je zato bio itekako Stradivarijeva violina.

Manu, ćao.

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?