Trenerski tečaj. Hrvatski treneri u Bundesligi

Trenerski tečaj. Hrvatski treneri u Bundesligi

Sportarena.hr nastavlja svoj ciklus tekstova o postignućima hrvatskih trenera u top-ligama.

Na našoj su stranici prethodno već izlazili tekstovi slične tematike:

Ljudi koji su pokorili Barcelonu. Hrvatski treneri u Španjolskoj

Romantičar i pragmatičar. Kako su dva hrvatska trenera pretvorila Bayern u veliki klub

A danas ćemo pisati o radu trenera čija je karijera zaobišla Bayern. O Josipu Skoblaru, koji je kratko trenirao i Hamburger, pisali smo nešto ranije.

Zbog grijeha drugih

Ivica Horvat

Do: nastupi za zagrebački Dinamo (1945.-1957.). U dobi od 31 godine, prešao je u frankfurtski Eintracht.

Tijekom: karijera igrača (1957.-1961.) i trenera (1964.-1965.) u Eintrachtu, samo trenera – u Schalkeu (1971.-1975.), Rot-Weiß Erfurtu (1975.-1976.) i ponovno Schalkeu (1978.-1979.). Sezonu 1967./1968. odradio je u zagrebačkom Dinamu.

Malo poznati Ivica Horvat – branič olimpijske momčadi Jugoslavije, dvostruki državni prvak i osvajač srebrene medalje na Olimpijskim igrama 1952. godine – nije mogao ni zamisliti kakav će mu preokret u karijeri donijeti prelazak u Eintracht na gotovo samom kraju karijere. Orlovi su 1959. godine osvojili svoj prvi naslov, koji je još uvijek jedini u povijesti kluba. Horvatu su bila dovoljna 62 nastupa za prvu momčad da pridobi publiku iz Frankfurta te svoju trenersku karijeru započne odmah nakon vješanja kopački o klin.

Kroz nepune tri sezone, Horvat je u Frankfurtu radio kao pomoćni trener. Glavni je vođa momčadi tada bio legendarni (koji je na čelu Orlova bio više od 15 godina) Paul Oßwald. Međutim, na kraju sezone 1963./1964., Oßwald je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog srčanog udara. Ivica je dobio dozvolu da dovrši sezonu. Horvatova je momčad pobijedila u sva tri preostala kola sezone – a još je važnije da je u kupu Njemačke pobijedila Herthu i Schalke, te time došla do finala! Iako je Eintracht u finalnom okršaju bio poražen, uspjeh mladog Ivice osigurao mu je mjesto glavnog trenera u klubu iz Frankfurta.

Foto: kicker.de
Foto: kicker.de

Orlovi su do svoje prve domaće pobjede u novoj sezoni došli u tek 12. kolu. Eintracht je na samom početku sezone pretrpio nekoliko ponižavajućih poraza – 0:7 od Karlsruhea i 1:4 od Kölna. Horvatova momčad, koja je iz nepoznatih razloga na gostovanjima igrala puno bolje nego na domaćem terenu, nije bila ni blizu prošlogodišnjeg uspjeha (trećeg mjesta). Nastupi u europskim natjecanjima završili su već u prvoj fazi, kada je Horvatova momčadi bila poražena od Kilmarnocka. Nakon četiri uzastopna poraza u travnju i svibnju 1965. godine, Ivica je dobio otkaz. Vrijeme je pokazalo da se mladi trener jednostavno nije mogao nositi sa zadatkom zamjene legendarnog Oßwalda.

Kako bi u Njemačkoj vratio staru slavu, hrvatskom je treneru bila potrebna druga momčad i… recimo to tako – vrlo specifične okolnosti. U ljeto 1971. godine, u Njemačkoj je došlo do skandala čiji je razmjer nadmašio i talijanski „Modzhigeyt“. U namještanju utakmica sudjelovali su igrači iz većine momčadi lige, a određenima je prijetio čak i kazneni progon. Najveći broj osumnjičenih brojali su Hertha i Schalke. Od svih njemačkih klubova, samo je momčad iz Gelsenkirchena uzde u ruke odlučila predati hrvatskom treneru.

Sezonu 1971./1972., Schalke će pamtiti kao…u najmanju ruku – čudnu. Sve igrače početne postave Schalkea stalno su pozivali na ispitivanja te ih prisiljavali na pismene izjave. Oni bi nakon toga istrčavali na teren i… pobjeđivali. Schalke je najbliži osvajanju prvenstva u povijesti Bundeslige bio u trenutku kada je gotovo svakom igraču početne postave prijetila doživotna suspenzija! Horvatova je momčad gubila najmanje u ligi, te u konačnici osvojila Kup (s pobjedom od 5:0 u finalu). Osim toga, momčad je do posljednjeg kola bila glavni pretendent za osvajanje Duple krune. Na žalost, u finalu je do prvog mjesta došao Bayern – legendarna momčad čiji su tadašnji lideri (Beckenbauer i Müller) bili glavni kandidati za osvajanje Zlatne lopte.

Povijest se, na žalost, nije nastavila. Istraga je pokazala da su u utakmici na domaćem terenu, 17. 04. 1971. godine s Arminijom, svi igrači osim golmana (!) igrali kako bi izgubili. U kolovozu 1972. godine, suspenziju su zaradila četiri igrača početne postave Die Knappen, a taj se broj u toku sezone svaki dan samo povećavao (ukupno 13 igrača). Dujina suspenzije je varirala – od tromjesečne do doživotne. Nije ni čudno da je Schalke cijelu sezonu proveo u borni za opstanak, te u konačnici zauzeo tek 15. mjesto.

Horvat je zbog načina na koji je pod ogromnim pritiskom svoje igrače motivirao na odličnu igru, zaradio veliko poštovanje u Bundesligi. Iako nije imao previše sreće s osvajanjem titula, Horvat je s klubom Rot-Weiß došao do najvećeg postignuća u povijesti kluba – osmog mjesta u Bundesligi. Ivica se na čelu Schalkea u sezoni 1973./1974. i 1974.-1975. cijelo vrijeme držao u gornjoj polovici tablice, zamalo se kvalificiravši u Kup UEFA. Povratak u Gelsenkirchen se nije isplatio: nakon pet poraza u šest utakmica, Horvatova je momčad došla do ruba ispadanja iz prve lige. Ivica je dobio otkaz.

S 235 utakmica u Bundesligi, trener Ivica Horvat zauzima uvjerljivo treće mjesto među Hrvatima. Prva dva mjesta pripadaju pravim legendama – Branku Zebecu i Zlatku Čajkovskom.

Brat legende

Željko Čajkovski

Do: nastupi u HAŠK-u (1942.-1945.), Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (1945.), zagrebačkom Dinamu (1946.-1956.).

Tijekom: igra za Werder (1956.-1958.), Lichtenfels (1958.-1960.), Stuttgart (1970.-1972.), karijera glavnog trenera u klubovima Greuther Fürth (1964.-1965.), Borussia Neunkirchen (1966.-1969.), Ulm (1971.-1974.), Heilbronn (1974.), Wacker 04 Berlin (1975.)

Foto: Tportal.hr
Foto: Tportal.hr

Ukoliko u Google upišete „Cjakovski trainer“, na prve ćete tri stranice naći ukupno 26 linkova o legendarnom „Čiku“. Druga dva se ne odnose na nogomet, a samo su preostala dva posvećena njegovom bratu Željku – i to jedan na Wikipediji, a jedan posvećen njegovoj nedavnoj smrti. Ovaj odličan primjer pokazuje do koje je mjere Čajkovski Junior zapravo bio u sjeni svog starijeg brata.

Do vremena kada je Zlatko s Kölnom već dva puta osvojio Oberligu, Željko je tek započeo svoju trenersku karijeru. Tada ga je nazvalo rukovodstvo Greuther Fürtha – kluba s velikom poviješću (u 20-im i 30-im godinama činio je bazu nacionalne reprezentacije), koji je sanjao o mjestu u Bundesligi. Čajkovski Junior klub nije uspio dovesti do nogometne elite (taj se san ostvario tek 2012. godine). U dvije godine na čelu Fürthe, Željko je momčadi osigurao osmo i četvrto mjesto u Oberligi.

Željko je sljedeću priliku dobio u Neunkirchenu. Lokalna Borussia je tada ispala iz Bundeslige te se u nju željela vratiti pod svaku cijenu. Iako je ispunio želju svog novog kluba, Čajkovski je u svojoj jedinoj „elitističkoj“ sezoni momčadi iz Neunkirchena osigurao kolekciju ponižavajućih poraza (kao što je 0:10 od imenjaka iz Mönchengladbacha) i uvjerljivo prijevremeno ispadanje. Od posljednjih 10 utakmica te sezone, Borussia je pod vodstvom Čajkovskog izgubila – devet. Trener se u daljnjoj karijeri fokusirao na klubove iz niže lige (na primjer, u sezoni 1974./1975. trenirao je dvije momčadi iz Druge Bundeslige). Međutim, i ovdje bez pretjeranog uspjeha.

Hrvatski Austrijanac

Otto Barić

Do: rad u različitim austrijskim i hrvatskim klubovima.

Tijekom: Stuttgart (1985.-1986.).

Nakon: rad u različitim austrijskim i hrvatskim klubovima.

salzburg24.at
salzburg24.at

Kada će Sport Arena analizirati rad hrvatskih trenera u Austriji, Otto će zasigurno biti nagrađen posebnim materijalom. Rapid, LASK, Sturm, Wacker, Casino, pa čak i austrijska reprezentacija – prije i poslije jedinog njemačkog iskustva, Barić je u toj zemlji bio na glasu kao odličan trener. U dvadeset i drugoj godini karijere, odmah nakon dolaska do finala Kupa pobjednika kupova s Rapidom, Otto je bio pozvan u Stuttgart.

Međutim, tadašnji je Stuttgart bio ponešto drugačiji od onog današnjeg. Momčad je 1984. godine osvojile Bundesligu, a stoper, Karl-Heinz Förster, je još uvijek igrao za njemačku reprezentaciju (koja je, usput govoreći, bila favorit na svakom natjecanju na kojem se pojavila). Jednu sezonu prije dolaska Barića u Stuttgart, klub je gotovo propao, zauzevši tek 10. mjesto u ligi. Barićev je glavni zadatak bio stabilizirati momčad, te je vratiti u borbu za naslov.

Iako je Barić uspješno izbjegao javnu blamažu u Njemačkoj, očito je da se jednostavno nije uspio nositi sa zadatkom. Nakon deset kola, Stuttgart je skupio sedam pobjeda. Međutim, onda su se počeli javljati problemi. Od 15. do 21. kola, Barić nije izborio niti jednu pobjedu – a posebno je ponižavajuć bio poraz od 6:0 protiv bremenskog Werdera pod vodstvom Otta Rehhagela. Međutim, bez obzira na sve, Barićevi su se izabranici nastavili boriti za trofeje: momčad se fokusirala na kup Njemačke (pobjeda nad Nürnbergom, Schalkeom i već spomenutim Werderom). Osim toga, veznjak Stuttgarta, Karl Allgöwer, neočekivano je bio proglašen najboljim strijelcem natjecanja. Ipak, Barić je nakon poraza od Kölna (u 25. kolu) dobio otkaz.

Trener je u daljnjoj karijeri pod svaku cijenu žalio sačuvati svoj ugled. Već se sljedeće sezone vratio u Rapid s kojim je nastavio osvajati trofeje. No, bez obzira na sve nedaće, i Stuttgart je ostao zahvalan hrvatskom treneru: klub je došao do finala Kupa, a pošto je pobjednik kupa došao i do titule prvaka, momčad se direktno kvalificirala na Kup pobjednika kupova. Barićeva karijera se na kraju rastegla do nevjerojatne 43 godine – Otto je još 2007. (i više nego spreman za mirovinu) trenirao nacionalnu reprezentaciju Albanije. Prvenstvo Austrije osvojio je čak šest puta. Osim toga, jedan je naslov izborio i sa zagrebačkim Dinamom.

Hrvatski Austrijanac vol. 2

Zvonimir Soldo

Do i nakon: nastupi za zagrebački Dinamo (1988.-1990.), Zadar (1990.-1991.), Inter-Zaprešić (1991.-1994.) i ponovno Dinamo (1994.-1996.)

Tijekom: nastupi za Stuttgart (1996-2006), nakon kratkog trenerskog razdoblja u Dinamu (2008.) – Köln (2009.-2010.).

Na popisu braniča proslavljenog (bez obzira na to što sada prolazi kroz teško razdoblje) Stuttgarta, Soldo zauzima jedanaesto mjesto. Mjesta iznad njega zauzeli su samo Nijemci. Niti jedan strani igrač nije se ni približio njegovoj statistici: 301 utakmica za prvu momčad. Soldo je sa Stuttgartom zauzeo drugo mjesto u Bundesligi, igrao u Ligi prvaka, osvojio kup Njemačke, te došao do finala Kupa pobjednika kupova. Čim je izrazio želju da se okuša kao trener – dobio je svoju priliku (očekivano).

index.hr
index.hr

Osvajač brončane medalje na Svjetskom prvenstvu svoju je karijeru započeo u rodnom Dinamu gdje je trenirao mladež. No, priliku za probijanje u profesionalni nogomet dobio je relativno rano: tijekom sezone 2007./2008. bio je smijenjen Branko Ivanković, tako da je Zvonimir glavni trener momčadi postao već u siječnju. Iako je Soldo osvojio prvenstvo i kup Hrvatske, već je prvi dan međusezone trenersku dužnost ustupio… Istom Ivankoviću! Iako je taj potez naizgled bio čudan, hrvatski je trener tada već stekao određeni ugled. Dvije godine kasnije, bio je pozvan u Köln koji se tada oprostio od Christopha Dauma.

Köln je prema broju postignutih i primljenih pogodaka u sezoni 2009./2010. zauzeo posljednje mjesto u Bundesligi. Jarci su primili iznimno malo pogodaka (Borussia je na petom mjestu primila isti broj, a Werder na trećem – samo dva gola manje). Međutim, i broj je postignutih pogodaka bio izrazito malen (manje od jednog gola po utakmici). Dovoljno je reći da je Zoran Tošić (koji je došao na svega pola godine) gotovo postao najbolji strijelac momčadi – izgubio je u konkurenciji od Milivoja Novakovića koji je zabio šest golova. Međutim, bez obzira na to, potrebno je spomenuti da sastav Kölna nije bio slab: osim Novakovića, u napadu je igrao Lukas Podolski, na vratima je bio Faryd Mondragon, a u centru terena je, osim Tošića, igrao proslavljeni Maniche.

Međutim, Köln je izbjegao ispadanje (13. mjesto) – a Soldo otkaz. Ali… U devet utakmica sljedeće sezone, Jarci su izborili samo jednu pobjedu. Zvonimir je dobio otkaz. Soldo nije nastavio trenersku karijeru. A što se tiče Kölna… On se na trenerima još puno puta opekao (Ståle Solbakken, Holger Stanislawski) prije nego što je pronašao Petera Stögera.

Skoro pa Nijemac

Niko Kovač

Do: ništa. Niko se rodio u Njemačkoj.

Tijekom: igra za Herthu 03 Zehlendorf (1989.-1991.), berlinsku Herthu (1991.-1996.), Bayer (1996.-1999.), Hamburger (1999.-2001.), Bayern (2001.-2003.) i ponovno Herthu (2003.-2006.). Nakon pauze u Red Bull Salzburgu (2006.-2012.) preuzeo je juniorsku (2013.) i nacionalnu (2013.-2015.) reprezentaciju. Te je godine došao na čelo Eintrachta iz Frankfurta.

O Niki, koji u Bundesligi gradi uspješnu trenersku karijeru, već je u posebnom tekstu pisao Patrik Mršnik.

Prijevod i adaptacija: Doroteja Ivanjko

Prijavite se pomoću društvenog
umrežavanja račun:
ili računa Sportarena
Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?