Navijački kutak: engleska bolest

Navijački kutak: engleska bolest

Sportarena.hr donosi tekst o glavnim simptomima engleske bolesti - zloćudnim navijačima.

U Europi se o njima po prvi puta pisalo 5. ožujka 1958. godine. Tijekom prve finalne utakmice Kupa velesajamskih gradova, reprezentacija Londona ugostila je španjolsku Barcelonu. Susret je završio rezultatom 2:2… Ali, nešto je drugo plijenilo pažnju: katalonski navijači su prije samog susreta konstantno trpjeli napade lokalnih nogometnih huligana. Londonski huligani su goste sa Sredozemlja napadali posvuda: na ulicama, u podzemnoj željeznici i u okolici Stamford Bridgea. Tako je Kup velesajamskih gradova postao sinonimom za dan kada su se Europljani upoznali s fenomenom koji je kasnije dobio ime „english disease“ ili engleska bolest.

1

U Engleskoj je ta bolest već dugo prisutna – već su se krajem 19. stoljeća počele formirati prve bande, malene skupine navijača ujedinjenih prema teritorijalnoj pripadnosti. Članovi bande su uglavnom bili ljudi koji su živjeli u istoj ulici, četvrti ili gradu. Spajali su se iz različitih razloga. Međutim, jedan je od glavnih bilo pitanje sigurnosti. Tada još nije postojala praksa masovnih odlazaka na gostovanja u druge gradove. Međutim, u Engleskoj se uvijek održavalo mnoštvo lokalnih derbija između klubova koji su dolazili iz različitih kvartova. Jednostavno govoreći, što je banda imala više članova, to su se oni slobodnije ponašali. Tijekom ’60-ih godina prošlog stoljeća u Engleskoj se javlja ogroman broj mladih supkulturnih skupina, od kojih je jedna bila i navijački pokret. Radikalno nastrojeni nogometni navijači došli su na svoje – njihove su redove popunili skinheadsi, supkultura koja je nastala od modsa. U početku su se nazivali hard mods (i bili apolitični).

2

Navijačke skupine (u početku su funkcionirale kao unija više bandi koje su podržavale isti klub) nastale su kako bi pružale podršku svojim klubovima na gostujućim susretima u drugim gradovima. Tzv. „osnovni sastav“ (hardcore) navijačke skupine sastojao se od najjačih boraca.  Najvažniji su element uspjeha u borbi prsa o prsa bili firstlineri (prvolinijaši) – probrane snage koje su nanosile (ili podnosile) prvi udar. Tijekom ’70-ih godina, mnogobrojni su sukobi novonastalih skupina postali pravo prokletstvo engleskog nogometa. Manchester United je 1974. godine ispao u drugu ligu. Njihova je udarna skupina, Red Army, tada počela raditi probleme. Unatoč nazivu skupine, članovi Red Armyja preferirali su nositi odjeću crne boje. Iako termin „Red Army“ sada obično označava sve navijače Manchester Uniteda, ona je u to vrijeme označavala samo glavnu huligansku skupinu Crvenih vragova. Posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja Engleske nogometne asocijacije, bio je smrtonosni napad tijekom utakmice Blackpool – Bolton, kada je član Boltonove navijačke skupine u kaosu bitke nožem probo mladića iz suparničke navijačke skupine, 17-godišnjeg Kevina Olsona.

3

Navijače različitih klubova počeli su razmještati po različitim sektorima stadiona (u idealnom slučaju na suprotnim stranama). Policijske su snage i najluđim navijačima onemogućavale da uđu na travnjak. Bilo je i slučajeva u kojima su napadnuti bili i sudci i nogometaši. Ove mjere su na stadionima iznjedrile dvije nove pojave: navijačku igru pod nazivom „osvajanje neprijateljskog sektora“ i „apsolutni rat protiv policajaca“. Potonje se nije sastojalo isključivo od neposrednih sukoba sa silama reda i mira, nego i korištenjem različitih skraćenica A.C.A.B. (All Cops Are Bastards – Svi drotovi su kopilad) i broja 1312 (svaki broj predstavlja po redoslijedu odgovarajuće slovo abecede). Bez obzira na to što se nogometni savez svim silama trudio spriječiti nasilje na nogometnim stadionima, sve je ostalo isto. Na svakoj je trećoj utakmici dolazilo do incidenata.

Došlo je do toga da je premijerka Velike Britanije, Margaret Thatcher, zatražila strože kazne za huligane. Oformila je posebnu komisiju koja se bavila istraživanjem incidenata na sportskim stadionima. Prije nego što je „Čelična lady“ donijela ovu odluku, došlo je do nekoliko masovnih sukoba navijača:

  • sukob navijača 1975. godine tijekom susreta TottenhamChelsea;
  • okrutno premlaćivanje navijača Ipswicha na gostujućoj utakmici protiv Millwalla (kultna skupina Bushwackers krenula je u osvajanje protivničkog sektora gazeći sve na svom putu);
  • tragedija na stadionu Heysel (huligani Liverpoola napali su mirne talijanske navijače dok su pokušavali osvojiti njihov sektor; na užas prestravljenih navijača Juventusa srušio se zid tribine – poginulo je 39 ljudi);
  • tučnjava između huligana Millwalla i Lutona koja je trajala nekoliko sati (za vrijeme susreta u šestom krugu Engleskog kupa 1985).

4

’80-e godine bile su doba cvjetanja engleskog huliganizma. Cijeli se svijet bojao Engleza. O glavnim skupinama pisale su novine, snimali su se dokumentarni filmovi. Cjelokupni pokret vodile su tri skupine: Inter City Firm (West Ham), Bushwackers (Millwall) i Headhunters (Chelsea).

Chelsea Headhuntersi nikada nisu bili poznati kao mnogobrojna skupina. Možemo reći da su bili relativno tajnoviti. „Lovci na glave“ su od samog početka propagirali rasističke stavove te bili usko povezani s nacionalsocijalističkim britanskim organizacijama poput Britanskog nacionalnog fronta i Combat 18.

Milwall Bushwackers specijalizirali su se za osvajanje neprijateljskih sektora. Ta se brigada u svojim najboljim vremenima sastojala od 250 ljudi. Međutim, ukoliko bi to bilo potrebno, surađivala je s raznim podružnicama (Bushwackersi imaju dvije podružnice koje se nalaze izvan Londona) i mladim huliganima (koji se nisu borili protiv starijih, ali su rado sudjelovali u okršajima sa svojim vršnjacima).

Kada je u Engleskoj policija na ulazima u stadione počela zapljenjivati razne predmete (čak i češljeve i kemijske olovke), navijači Millwalla uspjeli su riješiti i taj problem. Novine su potapali u vodu (ponekad bi u njih stavljali kovanice), stiskali ih u šaci i koristili kao male pendreke. Taj je izum dobio naziv „Millwallska cigla“. Stadion Den, na kojemu je Millwall nastupao 83 godine, bio je najstrašnije mjesto za nogometne navijače.

5

Inter City Firm je skupina koja ima najjače udarne huligane koji uglavnom potječu iz istočnog Londona. Oni su veliki stručnjaci za akcije „nultog poluvremena“ (neredi prije utakmice) i „trećeg poluvremena“ (poslije utakmice). Članovi ICF-a su svojim pretučenim suparnicima dijelili vizitke na kojima je pisalo „Pozdrav! Upravo ste se susreli s ICF-om“ i „Čestitamo! Pozdrav od ICF-a“. Na tijelo navijača koji je ubijen tijekom sukoba s navijačima West Ham Unted, bila je prikačena vizitka s natpisom „Ništa osobno. ICF.“

U proljeće 1989. godine tijekom strašnog stampeda na sheffieldskom stadionu Hillsborough, poginulo je 96 navijača Liverpoola (a dodatnih je 766 pretrpjelo razne ozljede). Vlasti su za incident pokušale okriviti huligane, iako su za tragediju zapravo krive policijske snage i redari koji su u cijeloj situaciji postupili neodgovorno i neorganizirano. Poslije istraživanja uzroka i posljedica tragedije na Hillsboroughu, koje je provođeno pod protekcijom lorda Taylora Gosforda, Englezi su odlučili maknuti rešetke sa stadiona i ukinuti stajaće tribine. Vlasti su počele žešće pritiskati huligane – na mnoge su stadione postavljene i kamere. Scotland Yard je objavio tihi lov na vođe huliganskih skupina.

Nasilje se sa stadiona premjestilo na ulice (tamo gdje nema nadzornih kamera i policije). Na sceni su se pojavili neki novi junaci. Prestali su nositi boje svojih klubova. Krv su počeli prolijevati na nekim drugim lokacijama. Oni su postali ratnici podzemlja, surovi vukovi undergrounda. Počelo je doba Casualsa. Lov na nogometne huligane natjerao ih je da se prikriju. Svaki se nasilni čin na stadionima strogo kažnjavao zatvorskim kaznama i uvođenjem na „crne liste“. Žrtve tih lista nisu smjele posjećivati sportske stadione u Velikoj Britaniji (a kasnije, uz pomoć Interpola, i u cijeloj Europi) u vremenskom periodu od nekoliko godina. Kako ne bi dospjele na ove liste, mnoge su navijačke skupine prestale nositi boje svojih klubova. Takvi su huligani dobili naziv Casualsi (casual wear – ležerna odjeća).

6

Casual pokret je svojevrsni underground navijački pokret. Casualsi imaju određen kodeks ponašanja i odijevanja koji ih razlikuje od običnih huligana. Nekoć je pojaviti se na stadionu bez boja svog kluba – bilo apsolutno neprihvatljivo. Međutim, casualsi su to okrenuli u svoju korist. Dijeleći se na male grupe (3-5 ljudi), laganim su korakom dolazili na stadione (bez pokazivanja klupske pripadnosti). Međusobno su se raspoznavali po specifičnim markama odjeće; pripadnici prve isključivo casual navijačke skupine, Aberdeen Soccer Casuals (škotski Aberdeen), nosili su Adidas. Oni su prolaznicima izgledali kao punoljetni mladići nadprosječnih prihoda koji su jednostavno došli na utakmicu. Casualsi se svojim izgledom nisu uklapali u „rizične skupine“. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg policija na njih nije obraćala pažnju.

Tijekom epohe razvoja casual pokreta, skupine su počele vrbovati takozvane „spottere“, (izviđače koji su se infiltrirali u mase protivničkih huligana). Izviđači su uglavnom bili najistaknutiji mladi pripadnici skupine. Zamislite četiri mladića u Lacoste šiltericama kako hodaju niz ulicu. Jesu li huligani ili jednostavno modno osviješteni mladići? A evo i trojice u crnim uskim Trussardi trapericama. Jesu li i oni huligani?

Nakon uočavanja protivnika i određenog signala – ubrzo je slijedio i napad. Akcija se morala provesti što brže – unutar nekoliko minuta ili pola minute (kako bi huligani s mjesta sukoba mogli pobjeći prije dolaska policije). Huligani iz prijestolnice najviše su djelovali u londonskoj podzemnoj željeznici. Na dan utakmice, razne su skupine tamo nadzirale određene postaje. Na primjer, ICF je čuvao stanicu Upton Park (koju su smatrali svojim teritorijem). Tijekom akcija često su se koristili posebnim liftovima za invalide u kolicima. Kretanje metroom je na kraju postalo toliko opasno da su navijači na stadione počeli dolaziti drugim prijevoznim sredstvima.

Međutim, policija je osigurala i podzemnu željeznicu. Nadzorne su se kamere po londonskom metrou počele postavljati nakon što su članovi skupine Herd (Arsenal) navijača Tottenhama gurnuli pod vlak. Sve u svemu, u Engleskoj više nije ostalo niti jedno mjesto gdje su se dvije skupine mogle sukobiti bez prisustva policije.

7

Nakon nekoliko godina Englesku je uzdrmalo istraživanje irskog novinara Donala MacIntyrea, koji se 1997. godine uspio infiltrirati u zatvorenu skupinu Chelsea Headhuntersa. Brigadiri „lovaca na glave“ su ga prihvatili kao jednog od svojih; poznavao je sleng, imao je dobre tetovaže, znao se tući i pretvarao se da je rasist (MacIntyreov kredibilitet potvrdio je potkupljeni član organizacije Combat 18, koji je služio zatvorsku kaznu za posjedovanje memorabilija Ku-Klux-Klana).

MacIntyreovo istraživanje je Scotland Yardu omogućilo da pošalje maricu po Jensona Marrinera, jednog od generala Chelsea Headhuntersa. Organizacija Combat 18 je nakon tog incidenta željela likvidirati novinara. Irac je promijenio svoje boravište i ušao u program zaštite svjedoka, što ga ipak nije spriječilo da gostuje u raznim emisijama i u potpunosti uživa u plodovima svog rada.

Ovaj je događaj bio težak udarac za sve huliganske skupine u Engleskoj (pogotovo za Headhunterse). Pokazalo se da njihov „radar“ nije u stanju razlučiti tko je njihov čovjek, a tko špijun. Velika skupina Headhuntersa nalazila se na rubu propasti. Njihove su najjače huligane napali pripadnici „Yid Armya“ (Tottenham) koji su vikali: „Vi ste sramota pokreta!“. Headhuntersi su se na kraju privremeno raspali. Kasnije su ponovno okupljeni pod vodstvom nekih drugih vođa.

8

6. rujna 2003. godine huliganska je scena bila šokirana. Dogodilo se nešto nevjerojatno: ujedinjene sile engleskih huligana potučene su u Makedoniji. „Buldozi“, proslavljeni huligani i predstavnici velikih skupina su u Skopju bježali pred Makedoncima.

Što je to Makedonija?

Gdje je ona na karti?

Englezi, pokušajte se sjetiti imena bar jednog makedonskog kluba!

Sve se ovo događalo jako davno. Činilo se da je potreban bio samo jedan trenutak, jedan značajan događaj, da navijački svijet prizna ono očito – zapadnoeuropski huligani već dugo ne vode glavnu riječ. Englezi, koji su od samog početka bili predvodnici huliganizma, od ’90-ih godina prošlog stoljeća doživljavaju stagnaciju i represiju. Policijske istrage odnosa nogometnih huligana, postavljanje nadzornih kamera i ostale mjere represije nametnute tijekom demografske krize potrošačkog društva, rezultirale su odlaskom jedne generacije. Njih su zamijenili neki novi klinci. Združene snage Engleza kao da to sve nisu ni primjećivale. Kod njih već odavno nema velikih tučnjava. Međutim, izvan granica njihove zemlje pijani se stričeki s pivskim trbusima i dalje ponašaju kao huligani – maltretiraju lokalno stanovništvo, stalno piju, svugdje spavaju i uriniraju u javnosti. „Buldoge“ je netko morao naučiti gdje im je mjesto. To su napravili upravo istočnoeuropski huligani. Zašto?

Dok su engleski huligani tijekom ’90-ih godina pucali pod policijskom represijom, huliganski su pokreti u istočnoj Europi proživljavali pravu eksploziju. Bivše su zemlje istočnog bloka tada vjerovale u svijetlu budućnost (samo pod drugom zastavom). Nogometni je huliganizam postao moderna pojava među mladima Istočne Europe (osobito u državama u kojima se burno razvijao proces nacionalne samostalnosti). U Srbiji su se Delije (Crvena Zvezda) i Grobari (Partizan) u Beogradu nalazili sa samo jednom namjerom – da se poubijaju. U Rusiji su susreti između navijača CSKA-a i Spartaka znali dovesti do zabrana kretanja centrom Moskve. U Poljskoj je huliganizam postao posebna vrsta sporta. U Hrvatskoj su Bad Blue Boysi (koji navijaju za zagrebački Dinamo), stekli tako opasnu reputaciju da je posjećivanje stadiona Maksimir nekoć bilo jako opasan pothvat. Stalni sukobi navijačkih skupina istočnoeuropskim su huliganima omogućili da ostanu u formi. Na istoku se pokret razvijao, a Englezi o tome nisu imali pojma. Što njih briga što se događa tamo na kontinentu? Mađarska je reprezentacija (tzv. zlatna momčad) 1935. godine uništila Engleze na Wembleyju. Točno 50 godina poslije, makedonski su navijači to isto učinili engleskim huliganima.

9

Možda i dođe do uskrsnuća engleskog nogometnog huliganizma tijekom ovog stoljeća. Možda ga pokrenu svjetska recesija, masovna nezaposlenost i nedostatak životne perspektive. Međutim, do tada će prvo mjesto na pijedestalu zauzimati neki sasvim drugi momci; cinični „sportaši“, odgojeni na jednim idealima, a odrasli na drugim. Centar huliganskog svijeta sada je Istočna Europa.

Prijevod i adaptacija: Doroteja Ivanjko

Prijavite se pomoću društvenog
umrežavanja račun:
ili računa Sportarena
Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?