Neka nova Barcelona: Kako je Valverde žrtvovao filozofiju za rezultat

Neka nova Barcelona: Kako je Valverde žrtvovao filozofiju za rezultat

"Kako opisati ili ocijeniti sezonu koja je završena s dvije krune, ali uz najveću moguću žrtvu?", pitanje je na koje odgovor u svojoj novoj priči o Barceloni traži naš Domagoj Kostanjšak.

Španjolsko domaće prvenstvo, kao i ostale lige svijeta, pomalo dolazi svome kraju. La Liga broji još tri  kola do službenong zatvaranja, a prvi put ikad u povijesti tog natjecanja, jedna momčad matematički je osigurala titulu u ovako kratkom roku. Barcelona je uistinu imala sezonu na kojoj bi im mogle zavidjeti i najbolje momčadi Europe – dupla kruna već im je u vitrinama, njihovi igrači još uvijek su u konkurenciji za velike individualne nagrade, a klub ima priliku srušiti još nekoliko rekorda prije no što 2017./2018. ostavimo iza sebe.

No, iako je Blaugranina kampanja nedvojbeno bila uspješna, teško se oteti dojmu da Katalonci nisu ispunili sva svoja očekivanja ili ona svojih navijača pošto je momčad unatoč nanizanim uspjesima i dalje nekako nedorečena ili čak u neku ruku, neprepoznatljiva. Ne radi se ovdje toliko o rezultatima koliko o načinu na koji je Barcelona došla do istih, a sve to svoj izvor vuće iz novog stratega koji je zasjeo na klupu katalonskog titana, Ernesta Valverdea.

Popularni Mrav je u potpunosti promijenio Barcu, pretvorio ih u jednu uravnoteženu momčad, kako u napadu tako i u obrani te iz onog atraktivnog, blještavog stroja čiji je nogomet podsjećao na ples, stvorio mnogo pragmatičniju ekipu – jednu koja stoji s nogama čvrsto na zemlji i cijeni rezultat više od te neke „ljepote nogometa“ koju su, uostalom, sami sebi nametnuli kroz povijest kluba. Navijači su još uvijek podijeljeni što se toga tiče i ne mogu se odlučiti je li vrijedilo tradiciju „baciti kroz prozor“ kako bi se došlo do uspjeha ili je ovo, unatoč trofejima, bio jedan korak unazad.

“Kvaliteta bez rezultata je besmislena, no rezultat bez kvalitete je dosadan.” – Johan Cruyff.

“Valverde mora shvatiti da sada igra u Barceloni!”

Teško je kritizirati čovjeka koji je sve bliže ispisivanju novije povijesti u Kataloniji, barem što se tiče domaćeg prvenstva i čovjeka koji je usprkos kritikama i spomenute podijeljenosti javnosti nastavio pobjeđivati i pobjeđivati. Istina, debakl u Ligi prvaka nitko mu neće zaboraviti i on je zapravo jedina mrlja na inače skoro pa savršenom rezimeu bivšeg Bilbaovog čovjeka. No, možda je i u tome zapravo jedan od izvora njegovog problema.

Valverde je nedvojbeno trener visoke nogometne inteligencije – tome u prilog ide sve što je napravio ove sezone, no isto tako je toliko očito da dolazi iz kluba koji svojom veličinom nikako ne može parirati katalonskom titanu. Bilbao je momčad koje se možda nećete toliko prestrašiti na gostovanju, no jedna koju ćete zasigurno morati respektirati inače će vas kazniti. Ipak, mentalitet kojeg Valverde i dalje nosi sa sobom u Barceloni je kamen koji ga, iako on želi poletjeti i ponekad izgleda kao da hoće, drži prikovanog za zemlju. Za vrijeme njegove kampanje u zemlji Baska, Mrav se morao boriti za tu zlatnu sredinu prvenstvene ljestvice, a kada ste u pola susreta kroz sezonu ona na papiru slabija momčad onda tako formirate i svoj pregled situacije.

U prijevodu, Valverde se po svojoj prirodi i mirnoći rijetko kada postavlja kao favorit u utakmicama, pa vodio on Bilbao ili Barcelonu, a to ga je ponekad itekako koštalo. Teško je reći što je sve pošlo po zlu te kobne večeri na kultnom Olimpicu, no mnogo toga jest. Mnogi će reći da se radi o jednom izoliranom slučaju, no oštrije oko spazit će da su iste greške ponovljene više puta kroz sezonu napokon došle na naplatu. Nitko još nije pritisnuo jednu Barcelonu u njihovo vlastito dvorište i držao ih tamo svih 90 minuta bez šanse za protuudar.

Getty Images
Getty Images

Imao je Valverde nekoliko jačih testova kroz svoju debitansku sezonu – otpremio je Juventus na Camp Nouu, srušio Real usred Madrida, slično napravio i Atleticu na Wandi i Chelseaju u Kataloniji. No zašto je onda njegova cijela stručnost pod upitnikom iako je kroz cijelo more utakmica upisao svega dva poraza? Prvi puta je pao protiv Espanyola u Kupu Kralja, no to je nevažno jer je Barca prošla dalje, a drugi puta u Rimu u Ligi prvaka, što je itekako imalo svoju težinu.

Prema svemu sudeći Valverde se zna nositi s velikanima, no kada je pritisnut i kada momčad ovisi izričito o njemu i potezu koji će promijeniti utakmicu, onda se očituje njegovo neiskustvo u velikim europskim noćima. Kao navijaču Barcelone, teško je izbrisati te trenutke iz sjećanja – Barcelona se raspada, Romi treba jedan jedini pogodak da napravi senzaciju, a Valverde stoji na rubu svog dozvoljenog prostora i gleda u daljinu – bez emocija, bez akcije i bez reakcije. Već tada znalo se da treći gol visi u zraku, a nakon što isti napokon i dolazi, Ernesto u zadnjih pet do deset minuta pokušava oživiti već posrnulu momčad prekasnim zamjenama. Također je teško ne prisjetiti se Hrvatske na Europskom prvenstvu kada nas je vodio Ante Čačić. Bivši izbornik je imao priliku odvesti Vatrene do samog kraja, bio jedan od favorita sa svojom momčadi punom individualne kvalitete, ali manjak neke prave interakcije i strateške realizacije na travnjaku izbacilo je Hrvatsku s natjecanja, a Portugalu kojeg smo imali priliku matirati naposljetku dalo titulu prvaka Europe. Tužan kraj toliko obećavajuće kampanje, slično kao što je i Barcelona imala.

Ono što zapravo najviše boli navijače možda niti nije ispadanje iz Lige prvaka, već sam način na koji se Barcelona po treću vezanu godinu oprostila od Europe u četvrtini finala najelitnijeg klupskog natjecanja.

Potpuno suprotno od one prvotne filozofije, filozofije koju je prije svih tih godina uspostavio Johan Cruyff, Ernesto Valverde otišao je u Rim braniti vodstvo, otišao je u Rim stati iza lopte, prepustiti kontrolu i igrati obrambeni stil nogometa.

Svetogrđe” – tako su to nazvali pojedini mediji i ožalošćeni i ljutiti navijači Blaugrane koji nisu mogli vjerovati svojim očima. Velika Barcelona doživjela je pravu školu nogometa od rimskih gladijatora i uz bljesak sama sebi iscenirala propast.

Era Ernesta Valverdea označila je posljednji odmak od stare filozofije

Sve to kreće od novog i promijenjenog stila igre u katalonskoj prijestolnici. Na onaj originalni ne treba previše podsjećati – igra koje se temeljila na „malom milijunu“ dodavanja na jednako malom prostoru i uz tehnički nadarene igrače, jake na lopti i oštre umom. Ideja je bila jednostavna – osvojiti loptu i čuvati ju jer kada ju imate vi, protivnik je time toliko dalje davanju pogotka. U slučaju da se dogodi da ipak primite pogodak, cilj je uvijek bio uzvratiti istom mjerom, a onda dati i više.

Svaki je novi Barcelonin trener imao svoje ideje, svoje viđenje te filozofije pa se tako od Guardiole pa preko Martina i Luisa Enriquea stil mijenjao, varirao i oscilirao, a onda je u najnovijoj eri pod Valverdeom doživio i svoje najveće promjene.

Naravno, to se najviše očitovalo u promjeni formacije iz 4-3-3 u 4-4-2. Tko zna što bi se dogodilo da je Neymar ostao u klubu, možda ne bi došlo do tako drastične promjene, no odlazak velikog N iz MSN-a ostavilo je dubok trag u momčadi pa makar se ona kasnije uzdigla iz rupe u koju je bačena. Treba napomenuti kako Valverdeu nikako nije stvar olakšala ni činjenica da je Gerard Deulofeu bio propali projekt, a Ousmane Dembele, njegovo veliko pojačanje ostalo usporenu u rastu zbog nenadanih velikih ozljeda. Mrav je morao brzo nešto smisliti i upravo zbog toga posegnuo je u džep Athletic Bilbaa i izvukao tu stabilniju, no izrazito defanzivnu inačicu katalonskog titana.

Sve je to kulminiralo i dolaskom Paulinha, izrazito fizičkog igrača koji prema svim standardima nije profil igrača kojeg Barcelona traži – i to je upravo sama srž Valveredove Barcelone – činjenica da je Brazilac, igrač koji je označio i posljednji odmak od onog što je nekoć bila Barcina filozofija, zapravo postao idealno pojačanje u Ernestovom stroju.

Uskoro je stigao i Philippe Coutinho, a navijači se je još jednom ponadali povratku napadačkog stila, no niti to nije „pomoglo“. Brazilac je često korišten na pozicijama koje mu nisu prirodne, a potom zamijenjivan sredinom utakmica, a Barcelona je bez Lionela Messija izgledala kao još jedna momčad na travnjaku.

Valverdeova taktika nije se temeljila na posjedu kao ključu uspjeha – istina je da je Barcelona i dalje bila prvo ime u ligi kada govorimo o posjedu, no to je više bilo do igrača kojima je to jednostavno ugrađeno u profil, a ne toliko do taktike njihovog trenutnog vođe.

Getty Images
Getty Images

Ono što jest bilo dio plana su bile tranzicije – s dva para po četiri igrača koja su se sastojala od dva krilna veznjaka umjesto tradicionalnih krilnih napadača, Barcelona je, ironično, ostala bez širine. Bekovi su bili ti koji su momčadi dali dimenziju u napadu koja je izgubljena ovom 4-4-2 formacijom.

U početku ovo je funkcioniralo, a svoj crescendo doseglo je u pobjedi od 3:0 na Santiago Bernabeuu protiv Real Madrida, što je jednim dijelom bila i greška Zinedinea Zidanea koji je napravio nekoliko neshvatljivih propusta u analizi protivničke taktike. No ipak, Barceloninih prvih 11 ujedno su bili njihovo najveće oružje, ali i njihova najveća slabost, a u tome se očituje i novi problem s Valverdeovom filozofijom. Zapostavljanje La Masije i ponekad nerazumljiv izbor igračkog kadra.

Loši transferi, zapostavljanje La Masije i strah od rotacije uzeli su svoj danak

Svima je već dobro poznato kako se Barcelona svake sezone sve više i više ograđuje od svoje slavne akademije za mladež, no ove je godine po prvi puta u jednoj utakmici Blaugrana istrčala na travnjak bez jednog jedinog domaćeg igrača, što je samo potvrdilo neminovan odmak od starog nogometa u Kataloniji.

Nedavno je B momčad napustio i jedan od najvećih talenata, Sergio Gomez, koji je prilikom potpisivanja za Borussiju Dortmund zapravo jako dobro opisao problem.

„Barca mora osvojiti što više moguće trofeja, a upravo to je razlog zašto kupuju toliko igrača, a domaći dečki odlaze. U zadnjih nekoliko godina Barca B je također kupila puno igrača. Mislim da je to razlog zašto jednostavno nema toliko mladića iz La Masije koji dobiju svoju priliku.“

No nije samo La Masia problem, problem je nešto veći od toga. Barcelona ima fantastičnih prvih 11, ali nema nikakvu dubinu klupe, što će reći da nema igrača koji bi mogli rasteretiti sve te zvijezde i dati im malo odmora, a Valverde nije imao plan B. Kada vam je većina ključnih igrača u svojim 30-ima onda je to ozbiljan problem – Messi, Suarez, Rakitić, Iniesta, Pique… Sve su to igrači koji ulaze u posljednje dionice svoje velike karijere i uskoro neće moći igrati svaki susret punih 90 minuta. Primjera radi, Iniesta, koji odlazi krajem sezone, odigrao je samo četiri utakmice od početka pa sve do posljednjeg sučevog zvižduka.

Valverdeu je prioritet bila La Liga, to je bilo očito. Na kraju krajeva, njegov najveći dosadašnji uspjeh bio je osvajanje Superkupa s Bilbaom.

Getty Images
Getty Images

Mrav se toliko bojao rotacije da je čak i utakmica koja je došla prije debakla u Rimu, ona na Camp Nouu protiv Leganesa, odigrana s punim sastavom i visokim tempom. Nekoliko dana nakon toga Roma je stigla do svog malog čuda i potopila Barcelonu koja se jedva kretala terenom, bez energije, ali i bez glave koja bi ih vodila kroz mračni tunel.

Ponekad, iako bi rijetko mijenjao tih prvih i stalnih 11 u svojoj momčadi, Valverde bi napravio izmjenu koja bi samo podigla obrve kako navijača tako i analitičara – prisjetimo se samo onog remija od 1:1 protiv Las Palmasa kada su utakmicu počeli Aleix Vidal i Paulinho, a Coutinho i Dembele ostali na klupi. Ovako nešto također nije samo jedna zalutala utakmica. Mrav je često ostavljao svoja dva rekordna pojačanja na klupi, slično kao i sa Semedom i Denisom Suarezom, koji su igrali „svake prijestupne“.

Nedostatak dobrog kadra nije samo njegova greška već i ona cijelog odbora koji je u posljednjih nekoliko godina napravio svega nekoliko dobrih transfera. Andre Gomes i Paco Alcacer također se nisu dovoljno iskazali, obojica kreću prema izlaznim vratima, a za njima bi mogao i još poveći broj igrača nedovoljne kvalitete za Barcelonu.

No, nije sve tako sivo

Ipak, neki su igrači ponovno zablistali pod novim trenerom. Najbolji primjer za to je Ivan Rakitić – naš Vatreni igra vjerojatno i najbolju sezonu svoje karijere u Kataloniji. Bivši Sevillin igrač postao je ključ uspjeha kluba, unaprijedio kvalitetu svoje igre i važnost unutar momčadi, a uz njega se popravio i obrambeni aspekt Blaugrane.

Getty Images
Getty Images

Kako onda opisati ili ocijeniti sezonu koja je završena s dvije krune, ali uz najveću moguću žrtvu? Valverde zaslužuje pohvalu zbog svega što je učinio, no ostaje ono goruće pitanje: Dolazi li slavna era Barcelone svome kraju?

Izgleda da će Mrav i sljedeće sezone biti na klupi katalonskog titana, a drugo se niti ne može očekivati te je to sasvim logičan slijed događaja. Ipak, Barceloninom muralu kojeg je naslikao Johan Cruyff, a nadogradio Pep Guardiola ponovno je potrebna obnova ukoliko se žele vratiti na vrh Europe.

“Cruyff je naslikao kapelu, a ostali Barcelonini treneri samo su su ju obnavljali i unaprijeđivali.”, rekao je jednom Guardiola.

Vidjet ćemo je li Valverde Michelangelo koji im je u ovom trenutku toliko potreban.

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?