Putovanje do ostvarenja snova: Čaroban vikend u srcu Katalonije

Putovanje do ostvarenja snova: Čaroban vikend u srcu Katalonije

Sada napokon mogu reći: "I ja sam bio tamo!"

Kada kao navijač odeš u Barcelonu, nitko te ne pita zašto to radiš ili kako to da si se odlučio za takav, nimalo jeftin, pothvat. Istina je, nije lako odvojiti vrijeme niti srediti financije za posjetu jednoj od najpopularnijih europskih destinacija, pogotovo kada putujete kao jedan od Culesa, navijača katalonskog titana, no to je svakom od njih ostvarenje sna, pa tako i meni.

Možda zvuči djetinjasto ili pak prenapuhano, ali ostvarenje sna možda je upravo i prava fraza kojom opisati ovaj doživljaj, atmosferu i topli katalonski zrak na tribinama Camp Noua. No, krenimo redom.

Kada sam imao nekih sedam godina, otac mi je u ruke dao prvi Blaugranin dres. Nije bilo pitanja znaš li koji je to klub ili koji igrači igraju za taj klub već „evo ti, ovo je najveći klub na svijetu!“, iako je tada Barca bila daleko od toga. Bez previše pitanja obukao sam tu novu garnituru – čudan model, no iznimno lijep, potpuno drugačiji od onih današnjih modernih, a onda je koju godinu kasnije uslijedio i onaj kojeg svaki klinac ima u ormaru – Ronaldinhov. Tada sam znao da ću zauvijek navijati za Barcu, a jedan od ciljeva bio je posjet gradu i gledanje svojih idola uživo. To se prošle nedjelje napokon i ostvarilo.

FC Barcelona zasada nema službeni klub navijača u Hrvatskoj, no najbliže tome je upravo FC Barcelona Fan Club Hrvatska, Facebook stranica koja zasada broji do nešto više od 70 tisuća navijača u Hrvatskoj i okolici te se prva odlučila za putovanje u Kataloniiju kao grupa hrvatskih Culesa. Kao jedan od vodećih ljudi iste, odlučili smo napraviti korak dalje i priuštiti Hrvatima iskustvo koje će im obilježiti navijački život.

Sakupilo se nekih 70-ak nas iz svih dijelova Hrvatske – Dalmatinci, Zagorci, Hercegovci, Slavonci, Hajdukovci, Dinamovci, nije bilo važno jer u tom busu koji je dugih 20 sati putovao prema Španjolskoj svi smo bili kao jedan, svi smo bili navijači Barcelone, a brige smo ostavili iza sebe na parkiralištu nasuprot Lisinskog, s kojeg smo i krenuli.

FCBHR
FCBHR

Putovanje je isprva bilo teško. Sjećam se kada sam kao klinac putovao oko 3-4 sata na more i to me ubijalo, a ovo je sada bilo pet do šest puta duže i to u busu punom ljudi. Vrijeme je čak i uz pjesmu i priču prolazilo relativno sporo, a spavati smo mogli samo na one rijetke trenutke kada smo smetnuli s uma da ćemo za koji dan gledati klub svojih snova i time ublažili uzbuđenje.

FCBHR
FCBHR

Krenuli smo oko 18:30 iz Zagreba, a u Barcelonu stigli sljedeći dan oko 15 sati, a naša prva destinacija bio je trening kamp  – Ciutat Esportiva i posjeta slavnoj nogometnoj akademiji za mladež, La Masiji. Iako nam je najavljeno sunce, dočekali su nas oblaci i lagana kiša, no to nas nikako nije moglo spriječiti u okidanju prvih fotografija od mnogih koje su uslijedile. Razvukli smo našu službenu zastavu FC Barcelona Fan Club Hrvatske i opalili nekoliko slika ispred La Masije dok su nas zbunjeni klinci promatrali dok su ulazili kroz teška željezna vrata. Uspjeli smo uloviti i nekoliko fotki službenog timskog busa i ubrzo se uputili u BeDream hostel u Badaloni na check-in, nekih 10-ak kilometara od samog stadiona.

FCBHR
FCBHR

Prvu večer proveli smo po gradu – razgledavali smo, popili španjolsku pivu i nakupovali se sitnica, suvenira i naravno garniture za utakmicu. Svi smo imali svoje dresove, ali valjalo je nabaviti i šalove, katalonske zastave i zastave momčadi uz poneku kapu ili trenirku. Utakmica je pomaknuta na 16:15 u nedjeljno popodne, što nam je odgovaralo. Uz poneku hrvatsku pjesmu i piće u njihovim pubovima, završili smo večer i nekako sklopili oči prije spektakla.

Jutro je otvoreno vrlo brzim razgledom pojedinih dijelova prekrasnog grada na obali, a naša vodičkinja znala je da iako nam je to sve zanimljivo, malo tko može sada razmišljati o povijesnim spomenicima i znamenitostima Barce te smo ubrzo, nekoliko sati prije početka utakmice „pušteni na slobodu“. Pojeli smo svaki po jedan kebab, popili još koju pivu, obukli zastave kao plašteve i podignuli hrvatske i katalonske boje u zrak te se uputili prema Camp Nouu.

Hodati ulicama Barcelone na dan utakmice stvarno je nešto posebno – na svakom drugom zavoju naletit ćete na sličnu skupinu ljudi, bili to stranci ili domaći ljudi, ceste su pune plavo-crvene garniture koja blokira veći dio prometa, a pjesma i vika čuju se iz daljine. Na svega stotinjak metara od naše destinacije graja je postajala sve veća i to s razlogom – prošli smo taj posljednji zavoj i prokleto dugo crveno svjetlo na semaforu te ugledali čudo Francesca Mitjansa od skoro 300 milijuna eura – najveći stadion u Europi te jedan od najvećih na svijetu – Camp Nou.

FCBHR
FCBHR

Pošto smo stigli nekih dva sata prije početka samog susreta, redari još uvijek nisu puštali ljude unutra, stoga smo obilazili oko ove mega-građevine te gledali suvenire koji su, na opće iznenađenje, bili nešto jeftiniji od onih u dućanima. Ugrabili smo još koji ekskluzivni šal za utakmicu, skupili se ispred jednog od ulaza te ponovno raširili našu tri metra dugu zastavu i pokrenuli pjesmu. „Hrvatska, Hrvatska!“, orilo se ulicama, a zaprepašteni Katalonci u čudu su gledali prema grupi od 70-ak ljudi koji su im najednom „ukrali šou“. Nakon što su nas ljudi snimili i vikali Rakitić, Modrić i Mandžukić, napokon smo pušteni na stadion.

Redari nisu bili presretni našim zastavama – ograničenja nalažu da zastava ne smije biti duža od dva metra, što je naša naravno bila, ali bili smo uporni i uvjerili ih kako smo grupa iz Hrvatske koja dolazi kao neslužbeni fan klub, a time smo na parkiralište pozvali i glavnu šeficu koja je odlučila: „Uzmite ju, no ona mora biti sklopljena tijekom susreta. Slikajte se na tribinama i spremite ju!“. Uzeli smo ovu Pirovu pobjedu i uputili se stepenicama prema našim sjedalima.

Ne mogu opisati kako su me trnci prolazili, a dlake na rukama ostale „nakostriješene“ kada smo se penjali po betonskim stubama, još uvijek napola napuklima od potresa kojeg su izazvali navijači tijekom Remuntade protiv Paris Saint-Germaina. Isprva smo bili skeptični što se ticalo naših pogleda na travnjak, ali čim smo stigli, zastao nam je dah. Iako je Barcelona tekuće sezone zabilježila određeni pad u posjećenosti, utakmica protiv Athletic Bilbaa bila je treća najposjećenija uz brojku od 84,053 gledatelja, kojoj smo, s ponosom to mogu reći, i mi također pridonijeli.

Sunce je pržilo, a igrači su uz najavu entuzijastičnog komentatora ulazili na teren – prvo vratari, Jasper Cillessen i Marc-Andre ter Stegen, a uskoro potom i ostatak ekipe, svi popraćeni gromoglasnim pljeskom, posebice maleni argentinski čarobnjak koji je dobio i posebnu najavu. Možemo sa sigurnošću reći da vrijedi ona „stara katalonska“: „Tot el camp, es un clam!“. Gosti se nisu proslavili pošto je ulazak Baska “nagrađen” zvižducima koji su parali uši, a ništa bolje nije prošao niti glavni arbitar na utakmici, Santiago Jamie Latre, koji se velikim brojem pogrešaka u suđenju teško zamjerio katalonskoj (i hrvatskoj) publici.

Iako su Španjolci izraziti zaljubljenici u nogomet, navijanje im nije na razini koju nama nalaže naša „balkanska krv“ – dignuti se usred utakmice ukoliko nije pao gol izrazito je bezobrazno te će vas ostatak navijača odmah pogrditi – vjerujte, znam iz vlastitog iskustva. Ipak, prvo poluvrijeme koje je Barcelona napadala prema strani gdje smo mi sjedili bilo je gotovo savršeno. Vidjeli smo dva gola, a jedan od njih bio je i djelo Lionela Messija koje smo uspjeli uhvatiti na kameri. Dodajte tome još tri pogođene vratnice te pregršt prekrasnih akcija i srce vam može biti puno, kao što je bilo i nama.

No, uskoro je prošla pomalo dosadnjikava druga dionica, ali sveukupno predivnih 90 minuta na Camp Nouu, a nakon što smo igrače ispratili aplausom i zadnjim glasom kojeg je našeg istrošeno grlo moglo proizvesti, opalili smo još pokoju sliku, upili atmosferu po zadnji puta i uz crne oblake koji su se počeli nadvijati nad Katalonijom, izašli sa stadiona.

Iako smo ostali čim smo duže mogli, morali smo požuriti na drugu stranu stadiona. Pitate se zašto? Pa na izlazu broj osam većina igrača sprema svoje metalne ljubimce i to u podzemnim garažama, a ako ste dovoljno vješti i s(p)retni, možda nekoga od njih ulovite za autogram ili pokoji „selfie“. Mi to nažalost nismo bili… Ivan Rakitić napustio je stadion među prvima i to odmah po završetku utakmice. Vjerojatno je Raquel zvala na ručak… Ipak, stajali smo ispred ulaza u garažu, a redom su iz iste izlazili Paulinho te Yerry Mina, a onda i prva poslastica – Philippe Coutinho. Brazilac nas je opazio i mahnuo prema velikoj grupi navijača u svom brazilskom stilu s dva prsta, točnije malim prstom i palcem, a onda šok. Na 20-ak metara od ulaza stajao je semafor, a na Brazilčevu nesreću te na izrazitu sreću nekih navijača, upalilo se crveno svjetlo te je on morao stati. Ne moram napominjati kako je “nekoliko” navijača odmah „skočilo“ na auto i uspjelo se izgrliti s Philippeom uz dvije, tri slike za svoju društvenu mrežu.

Mi nismo bili te sreće te smo pomalo tužni već odlučili krenuti prema gradu, a onda spektakl. Čula se iznimna graja i buka iza naših leđa, a to je moglo značiti samo jedno – Lionel Messi! I stvarno je to bio on! Maleni Argentinac jedva se vidio iznad volana svog ogromnog automobila, no i jedna sekunda bila je dovoljna da s neka dva metra udaljenosti opalimo slike koje ćemo čuvati i pokazivati najbližima. Bio je to dobar završetak savršenog dana.

FCBHR
FCBHR, Slavimir Stojanović

Te večeri malo je tko imao energije za veliki izlazak – ponovno smo popili piće, kupili nešto za prigristi te se vratili u hostel na razgovor i uskoro spavanc pred dug put kućama.

Posljednje jutro proveli smo ponovno na Camp Nouu. Naša vodičkinja podijelila je neke osnovne informacije o stadionu s grupom, no to smo ionako većinom sve znali. Stigli smo na stadion i proveli dva do tri sata u muzeju i službenom fan-shopu. Neki su kupili dresove, neki jakne, a neki samo upijali ljepotu. Mogli smo sjediti i u Valverdeovoj stolici, a ja sam uživao u sobi za press konferencije i tunelu gdje se uzimaju izjave igrača. Možda drugi puta odem tamo kao službena osoba, što bi bio šlag na torti. No, o tom potom.

Uslijedio je kratki ručak i onda povratak u autobus i ponovni put od 20 sati prema Lijepoj našoj. Iako je ovo prvo ovakvo putovanje hrvatskih navijača u Barcelonu, iznimno smo zadovoljni kako je sve ispalo – od organizacije pa do ekipe i doživljaja, sve je prošlo bez prevelikih poteškoća. Kućama u Zagreb vratili smo se sljedećeg dana oko 12 sati, sretni i zadovoljni, no i iznimno umorni.

Na kraju krajeva, sve je to vrijedilo, a možemo skoro pa garantirati da je ovo samo jedno od mnogih putovanja koje ćemo organizirati u Barcelonu u budućnosti.

Rastali smo se uz glasni Visca el Barca, čime ću ja pozdraviti i Vas danas!

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?