Rijeka i Fenerbahce. Poveznice između novih prvaka

Rijeka i Fenerbahce. Poveznice između novih prvaka

Titule pripadaju pobjednicima. Kvarnerski zaljev i most na Bosporu gore istom silinom navijačkog pokreta. Ovo su dva jednako dugačka i trnovita puta za one koji su njima odlučili krenuti.

Vrijeme pamti sve. Negdje se netko igra s koncima i zapisuje. Valorizira se u tim, nazovimo ih prigodno – životnim kajdankama podjednako svaka suza u oku pokradenih i stavlja pod račun. Krčmar koji ga kroji, broji vam i gutljaje suza u pivu, znajući da će duboko iz podruma, jednom kada svane na red doći i najfinije vino. Krug se zatvara. Jest, to traje, proces je to u čijem hodogramu nema “preko reda”. Palača se ne gradi od pročelja. Da je tome tako, majstor Radovan nikada ne bi bio to što je bio. Ovo su reci posvećeni nekim drugim majstorima nekih novih zanata. Ne izrađuju se velebna crkvena vrata, davno već nema novih freski na zidovima tek izgrađenih katedrala. Ali ima majstora koji svoje djelo prikazuju na sportskim terenima. I čekaju, to jest – dočekali su da ih se nagradi za sve ono proživljeno u karijerama. Netko prvi puta, netko deveti, ali u sredini koja još ne zna što je to krov košarkaškog Olimpa.

Teško je opet, zaista teško bilo biti objektivan i ne zaplakati bar jednom. Gledajući doslovce, rijeku ljudi koja se s tribina pomoćnog Rijekinog stadiona, onoga na Rujevici slijeva na teren. Igrači u loži pjevaju i predvode navijanje, a onih šest tisuća sretnika s komadićem papira kojeg valja uokviriti pjevaju u glas. Pale se baklje i sva ostala pirotehnika, a sve ono što je potpisnik ovoga teksta vidio može zahvaliti TV-prijenosu. U rijeci ljudi dogodilo se i more ekrana, a na jednom je upravo slavio jedan, recimo, malo veći grad. Od žute boje ne vidite kraja istanbulskoj dvorani, jer Fener je prvak Europe. Emocije puta deset, ljudi puta sto. Titula je prva, povijesna, Turci su skinuli euroligaško prokletstvo.

I nogometaši Rijeke su jasno, učinili ono što se desetljećima sanjalo. Baš su te, navijačke frustracije prva zajednička spona dviju povijesnih nedjelja. Ono što je Rijeci bio Dinamo, to je Fenerbahceu bio Efes. Bijelima nekoć suci, žutima zadnje sekunde utakmica i šutevi koji se nisu mogli braniti. Tako to valjda mora biti, sudbine se spajaju i sve dođe na svoje. Zajednički nazivnik do takvih trijumfalnih završetaka u njihovim stvaranjima jest i mora biti samo – poniznost. Čekaj, ili kako bi rekao pjesnik; hodaj, nebo strpljive voli. Doći će.

Prve se pamte

Slike slavlja po gradu i okolici u riječkom će slučaju obilaziti svijet još danima. Pravo se ludilo tek sprema, jer u noći sa subote na nedjelju bijeli nogometaši tek dolaze u grad s peharom koji je još svega nekoliko dana u 11-godišnjem Dinamovom vlasništvu. Pravo je pitanje hoće li momčad Matjaža Keka pri izlasku na Maksimiru u posljednjem kolu biti dostojno pozdravljena, u špaliru kakvi se imaju prilike vidjeti u velikim europskim ligama na promocijskim susretima novih prvaka. Baš je Rijeka bila ta koja je u nekoliko navrata gostovala na Maksimiru u zadnjim kolima, a sada se ploča okrenula. Bijeli dolaze kao favoriti u Maksimir, što je još do lani bila bajka koju ste mogli izmisliti djeci prije spavanja.

Od hrvatske samostalnosti Rijeka je pet puta bila viceprvak. Ako ne gledamo na sezonu 05/06 koju su završili igrajući se u Ligi za ostanak, četiri puta su ispred nje bili dečki u plavom. Tri posljednje sezone Kek i društvo nisu imali realnih šansi pošto bi se bodovi gubili ili u međusobnim ogledima s Dinamom, ili pak u susretima sa Slavenom i Interom kao što je to bio slučaj u prošloj kampanji. U slučaju Fenerbahcea na europskoj razini, primjetna je još veća stupnjevitost prilikom etabliranja i samog dolaska na vrh. Jasno, glavne uloge u obje priče valja pripisati slojevitoj hijerarhijskoj podijeli uloga unutar radnog kolektiva. Turcima su zapravo najveći rivali bili oni sami. Jake momčadi su već imali, ali ne i mentalitet kroz kojeg bi se manifestirale neke prijašnje titule.

Treneri - ključ uspjeha

U košarkaškoj Europi, nećemo pretjerati, 10 momčadi mogu se ravnopravno boriti za naslov europskog prvaka. Od prvaka Fenera pa sve do Barcelone koja se ove sezone našla na krivoj strani tablice; svi imaju neke svoje adute i načine kako će ih prikazati. Kanarinci su slagani ne samo kroz prošlo ljeto u kojem je došao samo James Nunnally, već i kroz onih nekoliko prethodnih. Dolascima Bogdanovića i Kalinića, aktiviranjem x-faktora Datomea trener Obradović prikazao je da se kvalitetna strategija mora graditi polaganim tempom. Možda su baš zato Teodosić i De Colo slavili prošle godine u ovo doba, baš zbog naznake da se od četvrtog mjesta u Europi do vrha mora stići težim i nešto sporijim putem.

Željko Obradović pet je puta s Panathinaikosom osvajao naslove kontinentalnog šampiona u 13 godina trajanja jedne priče. Možda u Feneru neće ostati novih 13, ali će svakako ova titula značiti početak novog shvaćanja Fenerbahcea u kontekstu opet, novih naslova. Sada kad je osvojio prvu, stručnjak iz Čačka ne misli stati, tim više što mu se dogodine povećava budžet. Već se priča o dolasku Printezisa koji bi s Ekpeom Udohom činio neprijeporno najagilniji par pod koševima u Euroligi. No, sve i da nema novaca koliko ih ima, Obradović će iz ekipe izvući najbolje, baš kao što je to bio slučaj kod Partizana 1992, onda kad novac u sportu nije predstavljao osnovnu vrijednosnu kategoriju.

Matjaž Kek je pak na sebi svojstven način uspio dokazati gradu i svijetu da se u Rijeci može, opet – kroz godine sustavnog rada steći pobjednički mentalitet. Lani su mu primjerice zamjerali na zatvorenosti (s pravom!), no sada onim negativnim kritikama gotovo da i nema mjesta. Nije podlegao pritisku, baš kao što nije prezao suprotstaviti se Englezima i Amerikancima na SP-2010 na slovenskoj klupi. Za Rijekin naslov trebalo je učiniti korak više, biti još malo ponizniji i unijeti dodatnu dozu motiva unutar opet redizajnirane momčadi. Kek je sve to i više no zadovoljio. Jer, tko se još sjeća Tomasova za kojim smo plakali nakon Basaksehira? Tko se uopće i sjeća Edina Višće? Aberdeena? Kad je to bilo…

Getty Images / Siol.net
Getty Images / Siol.net
Što dalje?

Kad dogore sve baklje, počinje stvarnost. Ona je, kako smo naveli iznad, u turskom smislu vrlo ružičasta i spremna za pohode na nove vrhove. Dogus grupa staje uz Fenerbahce, bit će po svoj prilici još jači, a takav će se još teže dati uhvatiti u novoj sezoni. I ona će, što se natjecanja pod sustavom ECA-e ići istim putem, s velikim brojem utakmica u rasporedu još natrpanijem zbog reprezentativnih (FIBA-inih) “prozora”. Ne treba s uma smetnuti podatak da je završni turnir za godinu dana u beogradskoj Kombank Areni.

U Rijeci je situacija kud i kamo zamršenija, a ljeto bi trebalo dati nekoliko rješenja u problemu nastavka projekta. Nije tajna da ponude za najbolje igrače već odavno postoje, ali jest pitanje koliko će se šampionski kadar zapravo osuti. U narednim će tjednima to biti jedna od najzanimljivijih tema u sportskim rubrikama medijskog prostora. Kvalifikacije Lige prvaka igraju se za manje od dva mjeseca, a tada će otprilike početi i nova sezona u hrvatskim okvirima. Ako nečeg nema previše, nema vremena pa će slavlje i letargija trajati vrlo kratko.

Neupitno je ipak da će i jedni drugi nastaviti tamo gdje su stali. Dominacija Rijeke i Fenerbahcea je, doima se, tek na začetku. Iako su i Dinamo i moskovski CSKA možda bogatiji, sve se već ove sezone u dosta navrata okretalo protiv novca. Pogledajte listu nogometnih prvaka po europskim državama, naići ćete na podosta novih imena. U tome i jest ljepota sporta.

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?