Vrijeme je za nove heroje i nove Vatrene

Getty Images
Stigli smo do polufinala i već sada postigli i više no što smo mogli sanjati, ali zašto sada prestati? Koliko daleko može Hrvatska?

11. srpnja 1998. godine Hrvatska je srušila Nizozemsku s minimalnom prednošću od 2:1 i okrunila fantastično Svjetsko prvenstvo u Francukoj trećim mjestom. Rezultat je to bio kojeg smo 20 godina dizali u visine. Vatreni iz ’98. referenca je na savršenstvo, referenca je na najbolje dane hrvatskog nogometa i referenca na generaciju za koju se mislilo da nikada neće biti prestignuta.

No onda je stigao Mundijal u Rusiji 2018. godine…

Priznajte, da vam je netko na početku turnira rekao da će branitelji naslova otići kući već nakon grupne faze, a Hrvatska krenuti putem Moskve u polufinale, slatko bi se nasmijali, srknuli tu pivu i nastavili dalje slagati tiket na kojem stoji pobjeda Brazila nad tamo nekom Argentinom ili Španjolskom u finalu.

Bilo nam je i vrijeme, reklo bi se. Pa ova reprezentacija ima stroj kakvog rijetko tko ima, no nekim čudom kao da naši dečki dosada nisu znali igrati jedni s drugima. Nije to ništa novo, događalo se i najboljima jer naposljetku, zvijezde nikada nisu garantirale uspjeh. Reći će vam isto Gauchosi iz Južne Amerike ili tamo oni Galacticosi iz Madrida prije nekih 10-ak godina. Ali ipak, Hrvatska napokon osim moćne ekipe ima i zajedništvo i potporu cijele nacije.

Naravno, hrvatski navijači nikada nisu bili upitni, štoviše. Hrvati slove kao jedni od najemotivnijih i vatrenijih navijača svijeta, no s vremena na vrijeme (čitajte svaki puta dosad) pucali bismo sami sebi u nogu. Isto se može reći i za medije koji „požderu“ Vatrene kada god oni ne uspiju pa makar ih utakmicu prije uzdizali u nebesa. Zato ne smijemo isto ponoviti i ove godine. Hrvatska je u polufinalu, Hrvatska je nadišla sva očekivanja, no put još nije gotov.

Hrvatska među svjetskom elitom: Vatreni idu put Moskve u polufinale

No kako smo pobogu uopće stigli do Moskve? Krv, suze i znoj natopili su hrvatske dresove na travnjacima Rusije, a bome i one pred malenim ekranima i tribinama svakog stadiona na kojem su Vatreni igrali.

Naravno, svaki onaj fantastični trenutak grupne faze stigao je na naplatu u nokaut fazi natjecanja. Otpremili smo Nigeriju neki bi rekli s pola snage i uz igru koja je zahtjevala poboljšanje, Argentincima smo utrpali tri pogotka u najboljem dosadašnjem susretu hrvatske selekcije, a onda skupinu završili kao prvi trijumfom nad nezgodnim Islandom. Sve je to prošlo bez neke nervoze, bez prevelikog straha i samo uz nevjerojatan delirij i nepokorivu ambiciju. No, ne može Hrvatska bez drame, a uostalom, zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano, kako kaže stara narodna.

Teško je od svega toga, od cijele dosadašnje odiseje, cijele Obitelji koja je umirala na terenu izdvojiti koja je od naših zvijezda najsnažnije sjajila ili barem sjajila više no druge, no pokušajmo zajedno krenuti od početka.

„Ima neka tajna veza...“

Hrvatski vezni red i prije je samog početka turnira prozvan jednom od najboljih, ako ne i najboljom sredinom terena na cijelom Mundijalu. Kada imate jednog Luku Modrića, zasada dvostrukog igrača utakmice i Ivana Rakitića, hladnokrvni temelj i sidro naše selekcije, teško je išta reći protiv te teze. Zato nećemo niti pokušati.

Čudesni Modrić opet igrao fenomenalno: Nećemo stati na ovome

O Luki se piše svaki dan i to s pravom. Naša desetka, naš kapetan i vrlo vjerojatno jedan od najboljih igrača u hrvatskoj povijesti. Dalje od Luke Modrića nema i to je neosporivo. On je srce Reala iz Madrida i isto tako srce hrvatske nogometne reprezentacije. Njegovo ime opjevano je više puta nego što je prosječni Hrvat popljuvao svoju punicu, a i to nije dovoljno da se pokaže njegova moć. No uz njega stoji još jedno ime.

„Tiha voda brege dere“, rekli bi Zagorci, a to možda i najbolje opisuje tog tihog radnika, to ogromno ime koje leti toliko visoko, a opet stoji čvrsto nogama na zemlji. Tko bi to mogao biti? Pa Ivan Rakitić, naravno.

Ivan „Grozni“

Ivan Grozni, odnosno Ivan II Vasiljević bio je jedan od začetnika ruske države i prvi njihov vladar koji je nosio ime Cara. Ipak, na današnji dan, Rusi će se više sjećati Ivana Rakitića, prvog od svog imena i njihovog hladnog krvnika, a mi ćemo ga gledati kao heroja. Naravno, ne može se prijeći preko majstorija Danijela Subašića na vratima, ali dva puta biti onaj posljednji odlučujući udarac koji će potom i oba puta poslati Hrvatsku stepenicu više na turniru nikako nije lako.

Sjetite se samo svojih učeničkih ili studentskih dana, sjetite se prvog poljupca ili kada se morali savinuti koljeno, sjetite se prvog razgovora za posao i stresa koji vas je možda pratio u tim situacijama. Ma samo se sjetite kako vam je bilo gledati kako Ivan namješta tu loptu na bijelu točku, prvo protiv Danske, a onda protiv Rusije, a onda probajte zamisliti kako je njemu bilo. Sav naš stres povećan nekoliko desetaka puta, no to ga nije pokorilo. Ne, Ivan Grozni možda je sagradio Rusiju, no Ivan Rakitić srušio ju je do njenih temelja.

Getty Images
Getty Images

Ponavljamo, teško je izdvojiti pojedince u ovom scenariju, gotovo nemoguće čak. Hrvatska je u polufinale stigla upravo kao Obitelj kojom se dičimo da jesmo. To je ona prava istina, no osim Rakete i Lukice, moramo spomenuti i zadnji red naše selekcije – onaj zid pred vratima i onda još jedan jednako visok ispred njega.

Naravno govorimo o Danijelu Subašiću, a onda i Dejanu Lovrenu.

Obrana je najbolji napad

Lovren je često u prošlosti, kako u klupskoj karijeri tako i u onoj s reprezentacijom, bio čovjek kojeg se najlakše napadalo, čovjek prema kojem se okretalo kada god bi nešto pošlo po zlu, no ne ovog puta. Dejan Lovren od početka je Mundijala pa sve do polufinala igrao – savršeno.

Teško ćemo nabrojati dvije ili tri pogreške našeg stopera u dosadašnjem dijelu turnira. Dobro, za Island i onaj kazneni udarac progledat ćemo mu kroz prste jer to je zaslužio. Loptu za loptom počistio je naš glavni branič, izbijao, zabijao, žrtvovao se i igrao kroz bolove, no nikada nije odustao, zato nećemo niti mi odustati od njega.

Getty Images
Getty Images

A što reći o Danijelu Subašiću? Danijele, Hrvoje Ćustić gleda s Visina i ponosan je na svog prijatelja koji je sama definicija te riječi. Dobro, te i one „vratara“ jer Suba je ispisao povijest između vratnica hrvatskog gola ovog turnira.

Jedan je od dva vratara koji je obranio tri udarca  s bijele točke na Mundijalima te jedan od dvojice koji je potom obranio četiri ili više. To dovoljno govori o njegovom herojstvu koje ćemo pamtiti još dugo.

Vrijeme je za nove heroje i nove Vatrene

20 godina čekala je Hrvatska na ovaj uspjeh, 20 godina strepili smo i živjeli u sjeni tih Vatrenih. Naš najveći sportski uspjeh postao je i najveći kamen na našim leđima, podsjećajući nas na ono crno i gorko „nikad više“.

E pa vrijeme je došlo za nove heroje, vrijeme je da ova malena zemlja Mediterana pokaže da je uistinu zapadnjački Brazil i napravi nezamislivo.

Stigli smo do polufinala i već sada postigli i više no što smo mogli sanjati, ali zašto sada prestati? Koliko daleko može Hrvatska?

Vrlo jednostavno – do kraja.

Hrvatska prvak svijeta 2018. godine. Zvuči fantastično, zar ne?

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?