Kompleksi, mentalitet i perspektiva

Kompleksi, mentalitet i perspektiva

kompleksi-mentalitet-i-perspektiva
338
Slavko A. Boras u novom izdanju kolumne za Sportarenu donosi veliki osvrt na poraz Hrvatske od Francuske, kompleks koji nas muči veći dugi niz godina. Piše i o našem hrabrom mentalitetu, ali i o svijetloj budućnosti hrvatskog rukometa koja je tu, ali zbog jednoumlja ne može doći do izražaja.

Neke stvari se nikad ne mijenjaju, još jednom smo pali protiv Francuza kad je bilo najbitnije. Još jednom kao mnogo puta dosad. Sva ona priča o pripremanju reprezentacije za prvenstvo u Hrvatskoj pala je u vodu. Neki će reći da je ovo realno stanje, a neki će se složiti s činjenicom da je ispadanje domaćina prije polufinala podbačaj. Neki će za ovaj rezultat kriviti izbornika, neki igrače, neki atmosferu, neki će tvrditi da je Francuska jednostavno bolja, a neki će ovaj poraz povezati s mnogim događanjima u tridesetak godina postojanja ove male ponosne državice. Mi jednostavno ne možemo pobjeći od toga, uvijek smo blizu vrha ali nikad (ili rijetko kad) na samom vrhu. I nije tu bitna Francuska, Švedska ili Turska, tu smo bitni samo mi i naš toliko puta opjevani mentalitet. Ponosni i hrabri ali nesretni i nedovoljni. Najbolji kada se nitko ne nada, a najnepouzdaniji kada je presudno. Uvijek dramatično, uvijek umalo, uvijek blizu ali uvijek daleko.

Možda i jesmo lošiji od Francuza, roster i individualna kvaliteta igrača itekako to potvrđuju. Nisu to više Karabatić, Gigou, Sorhaindo i Omeyer. Francuska danas na svakoj poziciji ima širok izbor vrlo dobrih igrača. Remili nas je natrpao sinoć, ali Francuska pored njega u vanjskoj liniji ima dvadesetogodišnje Mema i Lagardea, polivalentnog Portea, Mahea, Dipandu, N’guessana koji je ispao iz 16. Kada svemu tome pridodamo nepozvane Williama Accambraya, Mathieua Grébillea, Xaviera Baracheta i braću Nyokas, širina i kvaliteta Francuza čini se nedostižnom. Izbor je toliko širok da je odlučivanje kojih će 16 vidjeti završnicu prvenstava slatka briga. Eskadrila bombardera koju je francuski rukomet iznjedrio neusporediva je s pet-šest naših bekova, od kojih su trojica na sličnoj ili približnoj razini. Ista stvar je s golmanima i pivotima. Francuzi nam mogu biti primjer organiziranosti i planskog ulaganja u mlade sportaše. Osim što su ostali vladari rukometne scene u svijetu, postaju jedna od najjačih sila i u nogometu, ali to je već neka druga priča.

Francuskih 67 milijuna stanovnika djeluje neusporedivo s naših četiri. Ali Danska ima pet milijuna, Norveška nešto slično a Island 300 tisuća. I dok je Island posebna kategorija, druge dvije usporedive zemlje imaju respketabilne i zanimljive lige, a Hrvatska ima samo jedan klub. Monopol i jednoumlje koje vlada hrvatskim rukometom koči sav potencijal koji imamo kao jedna talentirana rukometna nacija. Postoji samo jedna stabilna platforma koja služi kao odskočna daska za sve naše rukometaše, a najnovije ime joj je PPD Zagreb. Da bi odredili zašto je tome tako morali bi se vratiti tridesetak godina unazad gdje bi našli strukture ljudi koji su se na vrijeme snašli u umjetno i isforsirano instaliranom zapadnom demokratskom sustavu na ionako truloj podlozi. Nećemo se sada dublje bacati u filozofske i političke vode, recimo samo da je slična situacija i u hrvatskom nogometu. No teško je se uspoređivati sa Skandinavcima, Nijemcima i ostalim hladnijim i organiziranijim narodima. Kada vidimo da se slične situacije događaju u susjedstvu na jugu Europe, pa čak i u Italiji koja nije bila pod komunzimom, onda shvatimo da nismo daleko od okruženja. Ne možemo pobjeći od samih sebe. Bilo kako bilo, konkurentnost domaće lige i ulaganje u mlade nade prva su i najbitnija stepenica svjetlijoj budućnost.

Pobjednici norveške lige od 2007. godine
Pobjednici norveške lige od 2007. godine
Pobjednici danske lige od 2007. godine
Pobjednici danske lige od 2007. godine
Pobjednici hrvatske lige od državne neovisnosti.
Pobjednici hrvatske lige od državne neovisnosti.

Usprkos svim prednostima Francuske (i ostalih) u odnosu na Hrvatsku u organizaciji, vođenju saveza i rukometu općenito, jučer je nešto treće presudilo. Pisao sam već kako rukomet ne pamti veće rivalstvo od nas i Francuza, ali kako nazvati rivalstvom duel u kojem je međusobni omjer u zadnjih 13 godina 12-6 za jednu stranu. Da, Francuska ima duplo više pobjeda u 18 odigranih susreta protiv Hrvatske od 2005., a dobar dio tih pobjeda bio je za direktan plasman dalje na prvenstvu ili u borbi za medalju. Oni koji se nisu sramili nadimka Pakleni još su se svojevremeno držali u borbi s Pijetlovima, dok su Kauboji toliko puta pali protiv njih da su razvili određene psihološke barijere, strahove i komplekse. Nema više Omeyera momci, uvijek ste ga dizali u visine, nema više Narcissea, Fernandeza, Karabatić je odigrao samo pola sata protiv nas. Nema više ni naše zlatne generacije ali ima repova koje vuku ovi novi dečki. Kako inače opravdati 19 primljenih golova i bezbroj tehničkih pogreški i izgubljenih lopti u prvom poluvremenu?

Odlučujuću utakmicu pred punim tribinama i napumpanom euforijom započnemo s tremom, u grču zato što igramo protiv tih toliko puta spominjanih Francuza.

Cindrić, Mamić i Stepančić su naša budućnost i već sada velika imena u rukometnoj Europi, i kao takvi što se kvalitete tiče nisu puno niže na ljestvici od svojih jučerašnjih protivnika. Iako je tako, neiskustvo, trema i samozatajnost u ključnim trenucima od Cindrića i pogotovo Stepančića zapravo je odlučila utakmicu. Luka Cindrić koji je uz Sagosena najbolji razigravač nove generacije na svijetu, pet puta je izgubio loptu, i opet se kao protiv Šveđana nakon početnog praska ugasio. Nije da nije želio, jednostavno nije mogao. Francuska obrana jednostavno je predobra da bi ih se na individualne finte moglo prolaziti. Cindra je jednostavno izgorio u želji. Njegov imenjak Stepančić odigrao je lošu utakmicu. U direktnom dvoboju protiv Remilija mogao je pokazati svom treneru i svima ostalima da zaslužuje više minuta u napadu najplaćenije ekipe u svijetu, PSG-a. To se ipak nije dogodilo, nakon dva promašaja na početku utakmice kao da je izgubio samopouzdanje, aktivnost i konkretnost u napadu je pala i Luka je u protivničkoj polovici samo služio za beskrajna dodavanja i neuspješna križanja s Mamićem. U obrani je ipak dobro pokrivao njihove lijeve bekove. Marko Kopljar redovno igra dobro protiv Francuske, često nas jedini zna vuć kada gubimo i tako je bilo i ovaj put, ali u par situacija u prvom poluvremenu su mu se po običaju odsjekle noge. Jednostavno nam je trebalo više hrabrosti i htjenja.

Elokventni i pristojni Davor Dominiković nakon utakmice protiv Norveške reče: “Pokazali su onaj organ sto muška populacija ima a ženska nema”. Jučer osim Mamića, Štrleka, Čupića i možda Mirka to nitko nije pokazao, a posebno u prvom poluvremenu.

EHF Euro
EHF Euro

Marko Mamić je odigrao još jedno odlično prvenstvo. Od anonimca se prošle godine prometnuo se u prvu iglu naše lijeve strane. Ogroman odraz, bomba u desnoj ruci i hrabra i neustrašiva glava. U mnogome podsjeća na Blaženka Lackovića i nadam se da može ponoviti njegove uspjehe. U obrani je bio solidan iako mu je znalo faliti koncentracije. Slično je s Gojunom koji je zamalo dobio crveni karton zbog trećeg isključenja. Gojun je vrlo srčan, ali često zbog te srčanosti pretjera u ratu na liniji. Vori je s godinama postao vrlo trom i ne može više izdržati ovaj nivo rukometa. Marino Marić i Željko Musa već su sada bolji i vrijeme je da se Igor oprosti od reprezentacije kao i Červar koji ga je otkrio i proslavio.

Stipe Mandalinić također je dobro odradio svoju minutažu na Euru, ali iskustvo Ivana Sliškovića, ipak našeg najboljeg igrača na toj poziciji, bi nam itekako dobro došlo. Hoće li nam se ikada dogoditi da nitko iz ionako slabog rostera nije ozlijeđen i da su svi spremni kad je prvenstvo? Opet nerealna stvar za očekivati, pa mi u zadnjih pet-šest godina ne možemo osigurati ni to da nam je najbolji igrač sto posto spreman! Domagoj Duvnjak daje dimenziju više igri Hrvatske u napadu i u obrani, i to da nam se ozljedi na plus sedam ili osam tri minute prije kraja prve utakmice prvenstva, pa to se isto samo nama može dogoditi. Norveška pobjeđuje Šveđane s tri razlike, Bergerud brani dva zicera u zadnjih pola minute ali ipak ne odu na plus četiri kojih bi nas direktno vodilo u finale. Pa ti budi Hrvat i navijaj!

Kad smo već kod Bergeruda, spomenimo da je jučer protiv Šveđana upisao dvadeset jednu obranu! Sa dvadeset jednom obranom čini se da je Norveška lagano odradila posao, a utakmica se lomila u zadnjih pet minuta. Kako onda očekivati da nas naši golmani drže u igri? Mirko je jučer odigrao solidno, ali sedam obrana od 26 udaraca je premalo da bi činilo prevagu, a upravo se ta prevaga očekuje od vrhunskih svjetskih vratara u ostalim reprezentacijama. Iako se činilo drugačije u zadnje vrijeme, naši vratari su odigrali još jedno očajno prvenstvo, nijedan od njih nije uspio ući u top 20 vratara prvenstva! To su porazne statistike koje nam dovoljno govore o kvaliteti naših čuvara mreže. Nemamo više Loserta, Šolu i Matoševića koji su osim s visokim postotcima naše reprezentacije opskrbljivali sigurnošću, karizmom i autoritetom u obrani.

Getty Images
Getty Images

Vrijeme Filipa Ivića tek dolazi i on će sigurno biti naš prvi vratar u budućnosti, ali dokad će HRS ignorirati dobre igre jednog Mate Šunjića u Creteilu? Taj po meni najkvalitetniji hrvatski rukometni vratar karijeru je gradio u Metkoviću, pa Medveščaku i onda procvao u Nexe-u za koji je često odlično branio dok su još iole zanimljivi bili derbiji Zagreba i Nexe-a. Dobrim igrama u Našicama zaradio je transfer u Francuski Creteil za koji brani već pet godina. U tih pet godina često je bio u momčadi kola francuske prve i druge lige, a oduševljavao je svojim partijama protiv PSG-a. Nikada nije igrao za Zagreb i u Europu se otisnuo zaobilaznim putem, možda je upravo u tome stvar zašto ga se ne zove. To znaju samo gospoda koja vode savez i naš najbolji (jedini) klub.

Najbolji vratari Europskog prvenstva
Najbolji vratari Europskog prvenstva

No nisu samo golmani krivi za 19 primljenih golova u prvom poluvremenu. Iako su Steveija i Mirka bušili izvana, primili smo najmanje četiri gola na prazan gol, u igri sedam na šest. Ta moderna igra omogućena novim pravilima hit je u svijetu rukometa i igra je sve više reprezentacija i klubova, a izgleda da je i naš Lino jedan od fanova. Ova igra pridonosi atraktivnosti i zanimljivosti, ali koliko je profitabilna to je sasvim drugo pitanje. Teško je napraviti višak protiv šest obrambenih igrača bez obzira što se napada sa sedam. Stvara se gužva na liniji koja se teško ili nikako probija, krila su odsječenija i s dva pivota se pokušava zadržati protivničku obranu na šest metara, što daje više prostora za vanjski šut. U teoriji jednostavno, a u praksi hrvatske reprezentacije katastrofalno. Baš kada se ne smije gubiti lopta mi smo je izgubili više puta i primili četiri-pet lakih pogodaka. Toliko riskiramo da bi mogli izraditi šut naše vanjske linije, a Remili se na postavljenu 6-0 obranu digne osam puta u zrak i zabije šest komada. Osim ove inovacije koja uopće nije izgledala dobro, Lino Červar nije imao većih grešaka i previda. No nije uspio postići ništa više od prosjeka i vrijeme je konačno za znalca čvrste ruke i jezika koji se već nudio našoj reprezentaciji, Veselina Vujovića.

Prvo poluvrijeme je izgubljeno zbog neiskustva, ishitrenosti i kompleksa, ali u drugom je to djelovalo puno bolje. Obrana i Mirko su se popravili, istrčali smo par kontri i uz pomoć lude atmosfere vratili smo se čak do minus jedan, ali to je bilo to. Drugo poluvrijeme završilo je neriješeno i kad se uzme u obzir kvaliteta pojedinačnih igrača i ona gromoglasna podrška domaćih tribina, to bi bio možda i najrealniji ishod utakmice, ishod koji bi nas odveo u polufinale. No ipak to nismo zaslužili, ozbiljna reprezentacija koja cilja na medalju ne smije dopuštati crne rupe kao protiv Švedske i jučer u prvih pola sata. No to sve dolazi s iskustvom i moramo znati da imamo jednu jako mladu i perspektivnu reprezentaciju. Osim svih ovih aktualnih nositelja naše igre, dolaze i vremena jednog Jaganjca, Mandića, Hrstića, Pavlovića i drugih koji jedva čekaju uskočiti i pokazati što znaju.

EHF Euro
EHF Euro

Mi usprkos tome što smo daleko od idealne rukometne sredine pripadamo svjetskom vrhu i ne smijemo biti zadovoljni prosjekom. Bit će još prvenstava, bit će novih i boljih igrača i generacija, bit će i uspjeha i medalja, ali i nas kojima svake godine u prvom mjesecu ova igra i ova reprezentacija postane važnija od ičega.

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?