barakude-traju-desetljece-i-trajat-ce-jos
25

Barakude traju desetljeće – i trajat će još

HVS
Godinu dana nakon drugog svjetskog zlata u Budimpešti Hrvatska je i u Barceloni pokazala da osvajanje medalja za ovu generaciju izgleda poput svakodnevne rutine, ali... Nije baš tako kako izgleda jer vratimo li se na četvrtfinale i utakmicu s Crnom Gorom koja je početkom drugog poluvremena promašila zicer za tri razlike, možda ne bismo sada ovako pisali.

Bila je godina 2007. I prvi dan travnja. Ne, nije bila nikakva šala. Hrvatska je prvi put u povijesti postala svjetski prvak u vaterpolu. Tog kasnoaustralskog ljeta pala je velika Mađarska, Hrvati su označili početak kraja neponovljive generacije najtrofejnije reprezentacije ikada i usput najavili buduću vlastitu berbu medalja.

11 godina kasnije ona traje i dalje. Izvor još nije presušio i ne vidimo kada bi mogao u bližoj budućnosti. U proteklom desetljeću, ili malo više, samo 2008. i 2014. Hrvatska se s velikih natjecanja vraćala bez “ukrasa” oko vrata. Konkretno, s Europskih prvenstava u Malagi i Budimpešti. Takvim kontinuitetom malo se koja reprezentacija, pa i kada proširimo krug najvećih loptačkih sportova, može pohvaliti. Za definitivan ponos i potvrdu, kakva više nije potrebna, da je Hrvatska vaterpolska velesila.

Nakon osam godina čekanja od domaćeg zlata u Zagrebu Barakude su opet osvojile jednu europsku medalju. Broncu koju nisu nikad, pa u kompletiranju svih sjajeva kolajni s tri najveća natjecanja nedostaje još samo olimpijska bronca.

Godinu dana nakon drugog svjetskog zlata u Budimpešti Hrvatska je i u Barceloni pokazala da osvajanje medalja za ovu generaciju izgleda poput svakodnevne rutine, ali… Nije baš tako kako izgleda jer vratimo li se na četvrtfinale i utakmicu s Crnom Gorom koja je početkom drugog poluvremena promašila zicer za tri razlike, možda ne bismo sada ovako pisali.

Kada se vrati Sukno…

Međutim, zato je pokazala nešto što joj je nedostajalo proteklih godina – da više nije reprezentacija kojoj će drugi nabijati komplekse i koja će se raspasti kada izgleda nemoćno. Finala Svjetskog prvenstva prije tri godine u Kazanju i godinu kasnije Olimpijskih igara u Riju bila su mučna. Mučna za gledati kako se Srbija poigrava s Hrvatskom. I onda je došla Budimpešta koja je donijela malu promjenu snaga i, nešto malo bitnije, potvrdu tim igračima da su i Srbi samo ljudi. I da se s njima može.

Pa čak i kada nemamo najboljeg na svijetu. I opet smo bez njega, a ime mu je, jasno, Sandro Sukno, imali svoje šanse protiv te Srbije čijoj dominaciji u Europi još nema kraja, ali nekako vidimo da se nazire. Španjolci su bili najbliže, nisu uspjeli, ali mogao bi netko već za godinu i pol u Budimpešti. Na primjer, Hrvatska.

No prije toga sljedećeg ljeta nova je svjetska smotra. Koja još uvijek neće donijeti nekakav tektonski poremećaj u odnosu snaga u bazenu, ali već je i ovaj Euro donio potrebno osvježenje u vidu Španjolske. A onda u Tokiju za dvije godine mogli bismo isto pisati za SAD, Rusiju

Upravo bi te dvije reprezentacije trebale proširiti krug potencijalnih medaljaša na velikim natjecanjima, a u nastavku smo pokušali predstaviti bližu budućnost ponajboljih svjetskih reprezentacija. Počevši s osam najboljih iz Barcelone.

Srbija

Pitate li one koje poznaju vaterpolo, srpsku postavu znat će u pola noći. Posljednjih godina ne mijenja se ili mijenja vrlo malo. Nakon zlatnih Igara u Riju oprostili su se iskusni Nikić i Gocić, ali Srbija je i dalje neprikosnovena u Europi što nije slučajno. Četvrto europsko zlato u nizu još je jedna potvrda dominacije te sjajne generacije kojoj ne smeta ni nedostatak drugog pravog centra, pa ni ekstra vratarske klase. No klase poput Prlainovića, Filipovića i Pijetlovića neće još dugo. Prva su dvojica u 32. godini, treći u 34. Prvi branič Aleksić ima 32, a uz Ćuka koji je u najboljim godinama tu bi reprezentaciju nakon nabrojanih trebali nositi Mandić i Jakšić. Osim njih među mlađim srpskim igračima trenutno nema igrača koji može i koji bi mogao u istu rečenicu s nabrojanima, stoga se Srbija mora nadati da Prlainović, Filipović i ostali neće još skoro u reprezentativnu mirovinu.

LEN/Filipović je, ostali su iznenađeni i suigrači, izabran za MVP-ja EP-a
Španjolska

Nismo, priznajemo, vidjeli Španjolce u finalu Eura, a kamoli da ih jedan promašaj dijeli od osvajanja naslova. Ali i na njihovom primjeru jasno se vidi što u sportu znači domaći teren jer sumnjamo da bi na nekom drugom uopće stigli u borbu za medalje, koju su čekali od Rima 2009. Izbornik David Martin pomladio je reprezentaciju, dobili su klasu povratkom Felipea Perronea, a takva je postao Alberto Munarriz. Mladi igrači, kojih ne nedostaje, bit će samo bolji, stoga bi pred Španjolcima mogla biti lijepa budućnost. A pogledate li samo tko im je sve otišao, mogla je biti i sadašnjost. Zbog svađe s bivšim izbornikom Hernandezom Xavi Garcia postao je hrvatski reprezentativac, nije sve bilo čisto u odnosima ni s Guillermom Molinom koji je postao Talijan, kao i ljevoruki Gonzalo Echenique. Iz nekog razloga sada nije bilo nije Espanola, pa pridodajte taj kvartet i izračunajte što bi bilo od Španjolaca.

Hrvatska

Sandro Sukno, vjerujemo svi i dalje, vratit će se u bazen, a onda ćemo, kako kaže naš izbornik Ivica Tucak, gledati malo drugačiju sliku nego u Barceloni. Iako je i ta bila vrlo lijepa i obećavajuća. S Bijačem na vratima koji ulazi u najbolje godine, Vukičevićem, Fatovićem, Macanom koji još uvijek spadaju u red mladih igrača, Lončarom koji je u igračkom zenitu, Jokovićem, Bušljom, Vrlićem pred kojima je još nekoliko velikih natjecanja Hrvatska se ne mora bojati za rezultate još nekoliko godina. Međutim, naš Katalonac Garcia nije u cvijetu mladosti, nije ni Joković, a desna strana mogla bi nakon njih postati deficitarna takvom kvalitetom. Među mladima, koliko god trenutno bilo perspektive, Jokovićeva nasljednika – ne vidimo. Za sve ostale pozicije bojazni nema, a prežaliti još ne možemo što nam već dvije godine, u najboljim godinama, član reprezentacije nije Paulo Obradović. S Medom bi Hrvatska bila – bomba.

Getty Images/Hrvatska je pokazala da može i bez Sukna, ali nadamo da je ovo ljeto bilo posljednje
Italija

Talijani su u Barceloni izgledali zrelo za prvo finale velikog natjecanja nakon Olimpijskih igara u Londonu kada su izgubili od Hrvatske. Do četvrtfinala. Onda su naletjeli na domaćine Španjolce i izgubili unatoč vodstvu 7:5 u posljednjih sedam minuta. U završnim sekundama nije im opravdano, ma što god netko rekao, priznat pogodak i od možda i najvećeg kandidata za zlato završili su četvrti. Uoči turnira imali su hendikep na centarskoj poziciji na kojoj je bio samo priučeni centar Bodegas, jedan od nekolicine naturaliziranih igrača, pa je valjda drvena medalja ispala maksimum. Bodegas je Francuz, Figlioli je igrao za Australiju, Echenique za Argentinu i Španjolsku, Molina za Španjolsku, pa su stranci možda najviše zaslužni za dobre talijanske igre. Rudićev učenik Alessandro Campagna izgradio je prepoznatljiv stil, ali koji Talijanima nikako da donese neki opipljiviji rezultat. Ponajbolji igrači zagazili su u četvrto desetljeće života, a ono mlađe najkvalitetnije već je u reprezentaciji.

Grčka

Nakon Olimpijskih igara u Riju grčki izbornik Theodoros Vlachos, htio ili ne, morao je pomladiti reprezentaciju. Oprostio se legendarni Christos Afroudakis, za njim i igrač desne strane, kakvih nedostaje Grcima, Mylonakis, pa su podosta izgubili nakon osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu u Kazanju, prve velike medalje nakon Montreala 2005. Reprezentaciju je u Kazanju činilo 11 igrača Olympiakosa, sada je ta brojka manja, pa ne čudi što Grčka nije posljednje otad osvojila novu medalju. Ne nedostaje joj kvalitete na vanjskim pozicijama ni na centarskim, ali tanašna je na vratarskoj, a trenutno i na bekovskoj. Međutim, mlade grčke reprezentacije među najboljima su, uostalom, lani je reprezentacija do 20 godina preko Hrvatske postala svjetski prvak. I valjda će neka konačno iznjedriti ljevaka. Bez ljevaka, vidimo, teško ide.

Crna Gora

Još prošlog ljeta Crnogorci su se pomirili s prirodom, Vladimir Gojković uveo je niz mlađih igrača koji su Ajkule, kako im je nadimak, u Budimpešti doveli do maksimuma – petog mjesta. Bez dva najbolja igrača Aleksandra Ivovića i Mlađana Janovića. Obojica su se ovog ljeta vratila, ali Crna Gora je u europskoj konkurenciji završila jedno mjesto niže. Nije to ništa što hrvatske susjede mora brinuti, već je to samo trenutna realnost nakon europskog srebra iz Beograda 2016. U Barceloni bi bili i jači da i oni nemaju slučaj “Obradović” s Darkom Brguljanom i da ljevoruki Ukropina nije ozlijeđen. On, drugi mladi ljevak Radović, Đurđić i Spaić mlađi su igrači na koje se već sada posve računa, ali nijedan od njih ne može se nazvati novim Ivovićem niti ga ima na vidiku. Prve zvijezde reprezentacije.

Rusija

Za nas definitivno reprezentacija na koju se mora računati i koja više nije iznenađenje, već kvaliteta. I to je jako dobro za vaterpolo čija se baza najboljih reprezentacija još malo proširila. Dobar i kvalitetan rad s mladim kategorijama dolazi na naplatu, sedmo mjesto napredak je u odnosu na prošli Euro kada su Rusi završili osmi. Imaju zvijezdu u novom jugašu Merkulovu i cijeli niz jako dobrih igrača koji s moskovskim Dinamom igraju u Ligi prvaka. I što je najbolje, nitko osim centra Lisunova (32) nema preko 30 godina. Prvi sljedeći ima 27 i to je znak da bi Rusiju tek mogle čekati velike stvari kao krajem prošlog tisućljeća i početkom ovog.

Mađarska

Najveće razočaranje Europskog prvenstva. Kao svjetski viceprvaci završili su osmi u Europi. Najtrofejnija reprezentacija u povijesti opasno pada i neće joj taj pad biti lako zaustaviti jer, iako im je vaterpolo nacionalni sport, Mađari se ne iskazuju previše u mlađim kategorijama. Jako su osjetili izostanak kapetana Denesa Varge, Norberta Hosnyanszkog, prvog centra Haraija, Nagyju su 34… Njih jednostavno nema tko zamijeniti, a upitno je hoće li se itko od njih više vraćati u reprezentaciju.  Dakle, pred Mađarima je neizvjesna budućnost, ali, srećom za njih, na neko natjecanje u Budimpešti mogu uvijek računati, stoga će i neku medalju biti lakše osvojiti.

Getty Images/Ne vrate li se primarno Denes Varga, a onda i Harai, Mađari bi se mogli načekati do nove medalje
SAD

Trenutno najbolja neeuropska reprezentacija s kojom srpski stručnjak Dejan Udovičić radi već nekoliko godina i donio joj je potrebnu taktičku obučenost, dok ona fizička nikad nije bila upitna. I, možda previše hrabro, najavio još lani da će već u Tokiju Amerikanci napadati olimpijsko zlato. Prije deset godina u Pekingu bili su srebrni, u međuvremenu su ostali bez legendarnog Tonyja Azeveda, ali kvalitetom nisu nazadovali. Nerijetko pobjeđuju one najbolje, Hrvatsku su prošlog mjeseca u Svjetskoj ligi, ali još uvijek znaju gubiti od realno slabijih poput Japana na istom turniru. Također, Udovičić uz poneke iznimke poput vremešnog beka Smitha ima mladu momčad s igračima koji tek trebaju ući u najbolje godine i Amerikanci će i dalje svima biti tvrd, tvrd orah.

Australija

Na sličnoj su kvalitativnoj razini s Amerikancima, ali ipak nemaju tako dobre rezultate jer im uvijek nešto nedostaje. Imaju, pak, nešto što SAD nema, klasu u Aaronu Youngeru i jako dobrog centra Kayesa koji će igrati u Pro Reccu, ali svi su ostali samo prosjek. I to je najveći problem za Elvisa Fatovića, kako naći ravnotežu u momčadi. U Budimpešti se nisu proslavili jer nedostajalo im je nekoliko standardnih igrača koji bi se trebali vratiti do sljedećeg SP-a. Problem za Australce stvara činjenica što se malo koji igrač odvaži ući u profesionalne vode i igrati u Europi jer u domovini vaterpolo im je izvan ljetnih, nama ljetnih, mjeseci samo hobi. Fatović, stoga, čini nam se, izvlači maksimum iz te reprezentacije, a koji je dovoljan za iznenaditi najbolje. Ali to je samo na razini bljeska, ne kontinuiteta.

Japan

Japance se najviše veselimo vidjeti ponovno. Kao i čistači sportskih objekata. Mali, vižljasti, brzi, neugodni, gotovo da ih ne osjetiš u bazenu, a bodu poput osica. Nemaju fizičke predispozicije i zbog toga vjerojatno nikada neće osvojiti svjetsko zlato ili olimpijsko, možda ni medalju, ali dižu se i to je dobro za vaterpolo. Igrali su polufinale Svjetske lige, dobili SAD, imali 5:2 u trećoj četvrtini protiv Mađarske. A još nisu bili kompletni. U Riju su protiv Grčke vodili 7:4 u posljednjoj četvrtini. Nekolicina igrača igra u Europi i samo je pitanje kada će netko od europskih klubova prepoznati i dovesti, kažu, čudo od djeteta – 17-godišnjeg Yusukea Inabu.

Registracija na Sportarena
Oporavak lozinka na Sportarena
Pozor

Dodaj fotografiju
Izaberi datoteku
Dodaj citat
Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati svoje komentare?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare svih korisnika?

Pozor

Jeste li sigurni da želite onemogućiti komentare korisnika?

Pozor

Jeste li sigurno da želite komentare korisnika prebaciti u 'spam'?

Pozor

Jeste li sigurni da želite izbrisati komentare korisnika?